balada botswana

ljetni zamasnjak sprecava osjecaj svih onih redovnih zivotnih turbulencija i nekako od, rekao bi, utjecaja te visoke temperature i dugo ocekivanog godisnjeg odmora daje vecini pravo za osjecaj slobode, one prave istinske pa makar i na ta 2 do 3 tjedna bez obzira gdje ih proveli. razliciti su apetiti, okolonosti i mogucnosti pa neki to cine u mirnijoj noti kako bi napokon ostvarili susret s istinskim Ja.

dobra knjiga, odlazak na neki koncert, susret u kazalistu, kinu, izlet u prirodu ili posjet jednostavnoj gradskoj manifestaciji vjerojatno daju za volju onima koji na taj nacin potvrdjuju svoj smisao sloboda.

bas tako nekako, rekao bi kao i kod svih ostalih normalnih ljudi, zapocela je ljetna sezona i kod mene. poslovne obaveze su utisane i pogodjena je ljetna frekvencija koja nemilosrdno baca osjecaje i okuse zivota u razne sfere izazova i avantura pa sam i iz tog, nazovimo ga, razloga lako prihvatio tvoj poziv na druzenje iako mi se na prvu cinilo da bi bas tih 8 dana intenzivnijeg zajednickog druzenja i odlaska na more trebali biti kocnica pri donosenju takve odluke. malo zatecen, ali uvijek spreman donijeti odluku pa makar i na vlastitu stetu pristao sam nakon kratkog razmisljanja.

rekao sam si zasto ne pa idemo i to vidjeti jer iskreno od sve siline sadrzaja ljetna strategija nije bila konacno definirana. mozda taj premjestaj iz zone komfora donese ono sto vec dulje nedostaje, dozu sitosti ponekad neshvacenoj gladi za avanturama.

spakirali smo kofere, znam da si ih ti imala 2, a ja jedan i i samo na tren mi je proslo kroz glavu da li da te pitam ide li jos netko s nama. Krk je bila destinacija, a koliko znam tjedan i jedan dan nisu vjecnost pa ako i nesto zaboravimo mozemo tamo pronaci i kupiti. moguce vise zbog svoje muske jednostavnosti i ne navikao na zenske potrebe u ovakvim situacijama. stavili smo to sve nekako u tvoj super kompaktan suzuki jer si ti inzistrala posto je bio novi da idemo s njim. bilo mi je svejedno, malo mi je cak i odgovaralo da netko drugi vozi.

put je bio zanimljiv, kao neki skladan bracni par, razgovor za vrijeme puta bi se mogao podijeliti u tri cjeline, prva nazovimo je opcenita s temama o poslu, aktualnostima, redovnim rekao bi stvarima koje ni nemaju pretjerani znacaj da bi se nesto posebno naglasilo vec vise da zadovoljimo formu.

druga cjelina bi se mogla zvati pitanja&odgovori, e tu se vec moglo razabrati puno toga i naglasiti znacaj mozda jos nekom drugom prilikom da ne odemo bas predaleko s detaljima, za ovaj dio vrijedilo je pravilo manje je vise i znati odrediti mjeru kako ne bi zakomplicirali u samom startu. ti, a i ja smo uvijek bili odmjereni u takvim situacijama, mozda cak i vise samozatajni sto je nekima moglo smetati, ali rekao bi vise smo pazili sto dajemo na pladnju i treba li istinski oko svega voditi monologe zbog svih mogucih detalja.

mislim da smo zbog toga cesto bili izvrstan odabir drustva za one koji bi puno pricali o sebi i svojim problemima, a nije ih imao tko saslusati.

trecu cjelinu bi nazvao sutnja, nije bas bila zlato, vise rekao bi odrednica zajednickog ljetovanja.

prva stanica bio je naravno tvoj najdrazi marche, kava tamo je moram priznati bila izvrsna, zapalila si svoje chesterfield vitamine za pluca i prepustila se ugodjaju atmosfere s benzinske, na kojoj se osjeca onaj zanos u iscekivanju kamencica, pijeska i kamenih stijena pod bosim nogama. svi kao da su suteci pjevali iste stihove ljetnog ludila i kao da od najmladjih do najstarijih nije bilo razlike u tom upijanju svih tih ljetnih slika bez obzira na guzvu, koja je ponekad pokusala rusiti idilu, a pogotovo kad se moralo cekati u redovima od kave pa do wc-a. polako smo krenuli dalje, i put je sada bio nekako laksi, kao da smo tek sada usli u prave ljetne scene i polako zaboravljemo sve sto nas veze uz polaziste.

glazbu u autu si pojacala za dva, pitala si me sto cemo danas kad stignemo kupiti za pice da imamo za navecer u apartmanu. izbor je pao na crno vino, s cim si se odmah slozila, a dogovor je bio ako ne nadjemo neko dobro domace da cemo ionako prije odlaska na veceru otici u nabavku. vec tada u voznji smo u vise navrata dolazili u fizicki kontakt, sto namjerno kada sam ti dodavao kopcu za kosu iz pretinca pod mojim nogama, sto slucajno kada si uzimala cips iz vrecice koju sam drzao u krilu.

nekako taj put bez obzira na kolicinu prometa je skladno prolazio, ali naravno iako kratak morali smo obaviti jos jedno stajanje i to vec na Lepenici da se ti malo istegnes, a i ja da preuzmem kormilo, malo si se pozalila na ledja i kako nisi navikla na tako duge ture, a ja sam to vise pripisao tvom mini vozilu koje je bilo vise za do ducana i po gradu nego za odlazak na more. na tvoje pitanje za masazu, samo sam rekao da nisam strucnjak, ali mogu probati. uz tvoj predivan osmijeh to si shvatila kao salu, ali bila je to samo gola istina.

pri odlasku do vozila iznenadilo me ono tvoje hvatanje za moju ruku i dolazak tako do auta kao da si svima htjela pokazati da smo zajedno dosli pa zajedno i odlazimo. nakon toga nastavak puta je zapoceo s cjelinom broj tri.

hm....evo da ti jedna nenormalna (jer kak veliš, "rekao bi kao i kod svih ostalih normalnih ljudi") malo razbaruši ovaj tvoj zapis! naime, ja sam već 30 godina nenormalna jer ne idem ljeti na godišnji, dapače, ljeti hiberniram u zagrebu, sretna što su svi nekamo otišli i zagreb konačno postaje podnošljiv. još da su i temperature bilo bi sjajno (nema gužve u prometu, moš nać parking gdje i kad oćeš, grad vrvi događanjima i sl). ali, kao šišmiš, izlazim samo ujutro i s večeri! a ova čoporativna ljetovanja, guranja na plažama, prženje i roštiljanje na suncu, smrdljiva ulja, more zmazano i masno, parkinzi, trgovine i ulice ko mravinjak...ti to zoveš odmorom i dolaskom k sebi? ajoj...tek kad su djeca počela sama odlaziti na more i kad više nisam morala pratiti ritam škole, postala sam iole slobodnija. a onda kad sam prestala brojati dane godišnjeg, već sam mogla ići kad sam htjela i koliko sam htjela, postalo je lijepo. znaš, kad obiđeš svaki otok i mjesto gdje ljetuješ i odlaziš npr 30 godina, znaš gdje je svaka špilja, konoba, klet neka znamenitost ili vala..e to ja zovem odmorom! a to priznati ćeš ne možeš na +35! iako, najbolje sam uvijek putovala u sebi. sve u svoje vrijeme a nekima nikad ono niti ne dođe, jer im je već prošlo!

posljednja recenica je meni znacajna i bila bi pun pogodak za zakljucak te ako bi je mogao, naravno uz odobrenje iskoristiti kao moj odgovor na postavljeno pitanje.

LL, slobodno...sve što je javno nije više moje, a kak reče borges...ono što doživi jedan čovjek, doživjeli svu svi ljudi!