Čovječe, kakav blog!

mojim djedom komandirom milicije (bila sam mu daleko najdraže unuče zbog toga, a i zbog toga što sam velika i rumena a ostali su mu bili blijedi jer ne jedu... samo ja sarmu u šačicu i pjevam- djed me obožavao i govorio da ću biti prava cura... i jedina sam se, deda, vratila u ovu čudnu Liku... svi mi se oni smiju! :))
i s njim Link
Možda ih ima još, ali ovi su mi najdraži. :) Svekar Pjer je 23.05., mi smo 25.03.
Malom sam objasnila: dobio si udarac kojeg ne smije dobiti nitko a kamoli dijete od 12 nepunih godina. Znam da si ljut ko pas, zato si bahat i ja te kužim. Ali to što te odalamilo, moralo je prouzročiti bijes. Sad moraš naučiti usmjeriti to u jedan udarac prema svim preprekama i postat ćeš jak, jači nego oni koji to nisu naučili. Život je nekad sranje, nekad je prelijep. Ti svakako moraš naučiti udarati, i zapamti: za ustati imaš samo dok ti broje do deset, inače gubiš meč. Rekao je da bi volio trenkati boks (inače, s 12 godina je trenutno: 176 cm/ 74 kg), ramena da je problem naći majicu.
Kad je bio mali, živjeli smo na polukatu u najtrošnijem najodvratnijem podstanarskom stanu gdje su božićne lampice svijetlile 365 dana u godini kolika je to čamotinja bila, i nema što nisam oblijepila dječjim stickerima (njega kad pitaš, kaže da je stan bio super... ne zna za žohare i pičke materine). Na polukatu: naš stan, i stan Željka Mavrovića.
Iskreno, ne bih htjela da boksa. Ali htjela bih da nauči udarati, i kad primi udarac da zna da se broji do deset.
Prošao je s pet, nazajebavala sam se sa zadaćama koliko nisam ni kad sam ja u školu išla.
Ide nabolje, jedino je ljut, na sve. Ali nije to ona ljutnja- ljut sam jer sam bahati mali peder. Ljut je jer je prerano shvatio da život zna biti kurva. Najljepši dečko na svijetu, ne što je moj. Ogromna kratko podšišana glava, kao tigar sibirski boktejeba :)
Vidim ga kako hoda ulicom i na kilometar ga prepoznam po hodu- "kao da nosi odlikovanja".
Njega mi je najviše žao, zbog toga ponekad kažem "pička ti materina" tamo gdje treba pomoliti se.
Ali prijeći ćemo i to, nekako.
Jedva čekam biti stara i odseliti u kamp-prikolicu negdje u šumu, živjeti kao gorštakinja.
Ali sad je ispred nas još puno mečeva. I dobit ćemo. I jebem mater, boga i oca svakom tko nam stane na put, ma i krivim pogledom. To su moji šampioni i nek ih netko samo krivo pogleda pa će vidjeti što je aperkat.
I ja sam teškaš, pička vam materina, pa i kad nosim minicu. I užasna sam kad sam izazvana njima: ja njih dvojicu imam majku vam krvavu jebem, samo probajte pomisliti da ih možete kako hoćete jer ćaće nema u kući.

Samo pogled krivi, ginete u prvoj rundi. U trideset sekundi.
I nemam milosti, smijem im se u facu dok me preklinju da povučem tužbe, da imaju posao za mene, crkavam od smijeha kao sadist i s neviđenim zadovoljstvom koji me inače ne karakterizira kad je ljudska muka u pitanju, pratim njihove padove.
To mi je misija, usrati se u život šačici jadnika koji su odlučili iskoristiti situaciju i preko Tome osvećivati se što izvjesni Milan Bašić, pokojnikov brat, nije naslijedio poveliku imovinu.
Želim vašu krv, može metaforički. Kao barbarin.

Tomi Link

Neki će dobiti zlatne krune herojstva i moći, kako su tražili. Nisam princeza, ja sam khal. Link