Čovječe, kakav blog!

Pošto me većinom čitaju muškarci bez ženske, podijelit ću s vama ljetni recept koji je toliko jednostavan da ga može napraviti i čimpanza.

1. Na malo maslaca prepržiš carsko meso rezano na sitno. Kad dobije boju, dodaj crvenu papriku rezanu na trake, nek i ona malo pusti. Onda dodaš malo Ledo mahuna pa sve pomiješaš i nek se par minuta to tako pirja- sve radiš na nekoj normalnoj srednjoj vatri, sve skupa traje manje od deset minuta.

2. Sad dodaj začine (sve po malo: vegeta, crvena paprika slatka, mrvica ljute, malo papra, nikakve kerefeke). I zaliješ čašom vode. Pusti da se to sad tako kuha, nek ta voda skroz ispari i nestane.

3. Za to vrijeme skuhaj neku rižu ili tjesteninu- ako si debeo slobodno preskoči.

I to je to, može i majmun, a jako je fino. Nemam iluzije da će moja Lo pokušat, mada možda se i zajebe?

To je dio koji je teško shvatiti, i osobno tu povlačim neku granicu.
Osobno, ne raspolažem informacijama dovoljno da bih znala reći. Postoje neki mogući scenariji gdje je, u nekoj formativnoj dobi, kriv otac, kriva majka, genetika, rat, životne okolnosti... Ne znam, tu se predajem.

Opasno je, također, ući u zonu iracionalnog gdje možeš uzeti recimo Hitlera, zamisliti ga kao malu rozu bebu, i onda žaliti što je on sve to napravio jer tko zna što i tko ga je uništio. Negdje moraš reći: "da, govorim o TOJ osobi kao osobi koja ima svijest, odgovornost i mogućnost izbora".

Znam puno ljudi koji su proživjeli nešto teško, neidealno, pa su imali mehanizme i načine izdići se iz toga. Neki nisu.
Uvijek za primjer dajem svog frenda Ž. Otac mu je bio teški alkoholičar, terorizirao ih je, dok nije umro od direktnih posljedica alkoholizma. Ž.se davno zarekao da je najžešće što će popiti cola.

Čak i ako bi se išlo reći "ali moja mama je kuhala jaku ličku hranu, svake nedjelje kolače i 20 vrsta kolača svaki blagdan"- pa pričati da su tu nastali adipociti i lakše se debljam od nekoga; zaista bi više nego jadno, lejm, jajarski- da ja s 37 godina kukam što sam na dijeti JER MOJA MAMA... Ne, jer ja. Ako sam mogla s 5 godina biti bucka zbog mame, vala s 37 sam ipak zbog sebe.

U osnovi, svi mi imamo razlog za bježati u alkohol ili heroin (ako ništa: eto, život prolazi i svi smo smrtni, ajmo pobjeći od te teške spoznaje?), za pitati se čemu sve ovo i koji je smisao. Činjenica je da uglavnom- trijezni živimo ovaj život. Oni koji ne, imaju neki sjeb, neku bolest- i ni to ne znači da nisu sasvim dovoljno divni da bi ih se voljelo.
Ali prihvaćaš da si voljela čovjeka koji je bio bolestan, već slijedom tko zna čega, i u kombinaciji: do odraslih i zrelih godina nije se naučio nositi sa životom takvim kakav jest, bez patoloških i sa životom neodrživih, obrazaca.
Boli li? Naravno da boli.
Može li se? Naravno, mora se.

U nekoj kombinaciji, rekla bih da i ti i ja sad moramo "ili same, ili pametno birati".
Ali ja sam ovaj put birala i pametno- ne raspolažući s pravim informacijama a vjerujući (ni sad ne znam bi li trebalo, što, uzeti privatnog detektiva).
Da ne govorimo da se može dogoditi najljepši i najpametniji mogući izbor, pa tipa pogodi grom i izađe mu na guzicu, i sl.
Život je poligon različitih iskustava i u nekom trenutku kažeš "tako kako je".
Jer, draga moja C., teško je ukupnost naših iskustava svesti isključivo i samo na racionalno iskustvo- ma koliko ljubili razlog, uzrok-posljedicu i "ima svoje objašnjenje".
Pa opet- ni to nije sve.
Imamo žabe koje se pretvaraju u prinčeve, imamo posrnule prinčeve, imamo udese razne... I imamo život, koji je po sebi još uvijek neodgonetnuta tajna, jednako kao i smrt.
I najbolje (i jedino) što možeš je- živjeti dalje, i kad se nešto loše dogodi.
Odgovore na sva pitanja, budi sigurna, nećemo pronaći. :)*

"Citam
i
navijam za tebe

ima i pjesama koje idu uz tebe
npr Babys in black (decki iz Liverpoola , tj .........John, Paul ,Geo i Ringo)"

----------------------
Kažeš da ti javim mišljenje o pjesmi.
Iskreno, crninu nisam nosila nego par dana. Smatrala sam da me ne treba brinuti ni običaj, ni selo- nego činjenica da mi je u kući jedno dijete koje je prepotresno svjedočilo toj smrti; i drugo koje je beba. Nisam vidjela smisla u crnini i estetici lošeg osjećaja, žalovanja. U ekspresnom roku sam odlučila sve što je na van normalizirati; a u hodu sam rješavala koliko god mogu svoje unutarnje probleme s tom smrću.
Tu je puno pomoglo što nisam neuka, i što kad stvari razložiš- tugu ne možeš izbrisati, ali uzrok postaje jasan- bolest, ništa bitno drugačija nego što je rak.

Crninu nosim samo kad želim biti elegantna i lijepa, to je ultimativno estetsko rješenje. Karl Lagerfeld je rekao dvije pametne stvari: jedna je
"The worst is ugly short men. Women can be short, but for men it is impossible."

Druga, koje se držim također je: Think pink, but wear black.

Najzadovoljnija sobom sam bila kad sam imala idealnu kilažu i svojih par crnih uskih krpica- uz dobre tenisice i sunčane naočale, čistu kosu i špric parfema, tad mogu sve. :) Prizivam povratak te sjajne ere, nastojim. :)

----------------------------------------------------
Imam trenutke kad me sve to ražalosti, evo danas sam vozila kraj groblja i baš tad počne Stingova "I'll be watching you".
Ima trenutaka kad pomislim da je nepravedno.
Ali duboko sam svjesna da su takve i slične nepravde dio i tuđih iskustava; a svjesna sam i svega dobrog u životu i nimalo nezahvalna.

Kad sve to zbrojim i oduzmem, ne nalazim se u pjesmi Beatlesa.
Imam jednu kutijicu s Itinim ručnim satom, zlatnim lančićem i fotografijama.
Ponekad posegnem u nju i to su moji trenutci u kojima mu dajem sjećanje i nadu u vječnost njegovog duha.
Imam trenutke kad, onako baš i gorko pomislim, gledajući ovu ljepotu "eto, kad pomisliš da je raj, Đavo te nanjuši pa kaže nećeš, ovo je Zemlja".

Svjesna da je Zemlja, da parafraziram Doris, naučiš se hodat i s kamenjem i cvićem.
U crnom kad želim biti elegantna, ali u svim bojama. Svijetlim, tamnim, neonskim.

Hvala ti što si me pronašao u pjesmi, ali to je tek jedan dio mog iskustva i bivanja :*

da sam u najpopularnijim blogovima Iskrice ikad.
Pokazao mi link, stvarno.
Hvala vam na tome :***Link

Link

Meni je sve to prilično jasno postalo, nakon što se ubih ne samo tim faksom, nego i kopanjem po obiteljskoj prošlosti, njemu kao pročelniku, blablabla... Cluster B poremećaj ličnosti, osjećaj grandioznosti, alkoholizam i depresija (plus činjenica da se alkoholom otupljuje depresija, a alkohol je depresor središnjeg živčanog sustava, znači već tu je jedna sjebana spirala unutar ove veće)-kao dodatni sjebani faktori. Nije mi dokraja jasno je li on bio borderlineovac, to je psihijatrova sumnja. Svakako je iz cluster B, bilo je tu i narcističkog. Ako i sve subklinički, savršeno se uklapa njegovo povlačenje od sviju zadnjih godina, kad su pale sile i više nije bio pročelnik... S tim povlačenjem, dok je majka funkcionirala kao supply, ajde... Narcisi nisu ZAISTA zaljubljeni u sebe, naprotiv (pojam: narcistička rana). Da sam sve to znala, vjerojatno bih na drugačiji način prionula svemu skupa, predložila psihoterapiju... Ali nismo imali dovoljno vremena, a meni je nudio tu neku grandioznu sliku gdje o iskrenosti govora bilo nije. Koja iskrenost, ako sam šest mjeseci poslije njegove smrti saznala njegovo pravo radno mjesto, a svakodnevno mi je za ručkom opisivao što je danas na poslu radio na tobožnjem?

U toj široj i užoj familiji, ljudi se njime nisu bavili. Ne samo zato što su, većinom, emotivni kripli. Naprosto, ljudi se poženiše, imaju djecu, svoje poslove, brige,... On se od svih distancirao jer je na taj način mogao bez napada stvarnosti održavati fragilnu sliku o sebi, živjeti neku fantaziju i alkoholnu maglu...
Stvarnost na koju ga je upućivao obiteljski život bila mu je previše. Ne zato što je itko prema njemu bio loš (iako je naš odnos uključivao i "nemoj piti, nema šanse da piješ pa mene trudnu voziš", uostalom i "nemoj piti, moraš potrajati, s 48 si napravio dijete i ne smiješ se uništavati", "nemoj piti, nećeš se nikom u život usrati, pička ti materina smrdiš na kilometar!", pa i "nemoj piti, ljubavi moja, evo gledaj me, gledaj vidi...." pa na koljena i ljubi mu koljena, gležnjeve i pod)...
Ali nije stvar čak ni u tome. To je, što je dr.Labura rekao, "njegova, i to davna stvar".
Otac je postavio neke temelje grandioznosti, patološki "brak" s majkom, alkohol, depresija, osjećaj da nije dovoljno......
I ta sjebanost cluster b poremećaja gdje su stvari "pakao ili raj", "crno ili bijelo", "0 ili 1".

U njegovoj smrti ima nešto od "bit će po mome ili nikako"- koje nije adresirano ni na koga posebno- na život, na to što je stario, na to što Lika više nije ona Lika, na to što on nije kao otac, na to što ja nisam kao majka, na to što sad radi na šalteru a ne kao pročelnik, na to što ima vitiligo....... Na sve pomalo.
Objektivno, imao je solidan i odličan život; objektivno je i on po sebi bio solidan i odličan.
"Sve je im'o ništa im'o nije".

Itina smrt me naučila puno o životu. Alkoholičari su često iz cluster B poremećaja osobnosti, isto kao i samoubojice.
U podlozi je nemoć nošenja s realnošću, povlačenje, neartikuliranost, nemoć i emotivna distanciranost - već na ovaj ili onaj način. Površni i kompulzivni odnosi. Magijska vjerovanja, velike ljubavi na blic, odluke preko noći, prevara i paralelni odnosi, impulzivnost...
Ima toga puno. Ali onaj tko se ne nauči nositi s tim da je i ranjiv, i malen, i katkad gubitnik, i izložen, i nečiji, i u ravnini s nekim, i ispod nekog, i iznad nekog, i tko ne nauči u svemu tome biti pomalo duhovit i fleksibilan... Kad iscrpi sve metode bijegova od sebe, u kojima je alkohol tako čest...
Znaju završiti u situaciji osjećaja da život nema smisla- pa čak ni uz tako ganutljiv simbol: vlastitog dvomjesečnog sina u kolijevci.
Umro je od bolesti, i mogla sam je izliječiti otprilike koliko i žena kojoj je muž zatajio da ima rak kostiju, vjerovala je da ga ponekad "štreca" jer se istegao, a onda ga jednog dana našla mrtvog na dvorištu pa eto post mortem rekoše da je bio pun metastaza.
I našla nalaze.

Tako da... Jesam li što tu mogla utjecati? Moguće. Do našeg petog dejta znao je doslovno koliko plombi imam, o drugim stvarima da ne govorimo. Ja sam, tobože, puno o njemu znala. Do mjere da nisam znala gdje provodi osam sati dnevno. Tko zna bih li mogla (čak vjerujem da bih, imam i nekih znanja...) da smo se, sa svim ljepotama i ružnoćama, skinuli goli i gledali jedno drugo u oči pričajući si sve iskreno, kako jest.
Na ovaj način, bila sam eksperiment hoće li se što promijeniti postane li otac, bila sam svjedok, i ona koja ga je posljednji put izljubila i ispratila s "najvećim mogućim, nek košta pun kurac" buketom crvenih ruža.
Bio je i ostao lakonoga enigma, vuk samotnjak i imao je ranu koju ne bi svatko krio tako stoički kao on.
Šteta da si nije dao prići, zapravo, nikome. Možda majci.
Ja sam bila žena.

Link
Cokun ipak ne znači to što sam mislila. :)

Hahahaha, vidim da te razonodila ta TITULA :))))))
Link Noblesse oblige!

Link

nisam, nego .. ovo kaj pišem.
Pjesma je genijalna, spot genijalan, dugo mi se nešto nije više svidjelo! :)*

U biti, svi se mi rodimo sami i sami ćemo umrijeti.
Istočnjačke religije imaju najtvrđe viđenje tog "oslobađanja" od svega.
Pravoslavlje također, na jedan drugi način, govori o poništavanju sebe- sjećam se s posla jednog monaha koji je tako ozaren govorio: "ja! ja! ja sam najgori!" - u jednom viđenju čovjeka kao nebitnoga u svemu tome.
Pa opet...

Velike su riječi te koje su nam dane ulogama.
Puno je dubokih, lijepih pjesama napisano o riječi- majka.
Puno je i ovih blentavih s radija o tome da se voljenoj osobi daje "život u ruke", "srce na dlanu", pa i ona koja je mene izbezumila "dodirni me nogon ispod lancuna, privij se uz svoga cokuna" jer sam mislila da se radi o kiti ali otkrila sam: cokun je kao blentavac, glupko. :)

U ulogama smo, raznim, kćeri smo, sinovi, prijatelji, kolegice, ...

U situacijama u kojima ostaneš bez nekoga tko je igrao veliku ulogu u tvome životu, odnosno trebao igrati...
Rekonstruiraš svoj život, osjećaj za smisao.
Ja sam OK, ali jednoj stvari se UVIJEK nasmijem. Napunim košaricu sa svim tim lijepim ženskim stvarima: pa potreban mi je jbg novi grudnjak, kako nositi haljinu ako nemam najlonke, gaće su mi već sve na rupe, pa ubacim ja tu i lijepe naušnice, rukavice, svašta ja tu sebi natrpam ... i onda pomislim "ma daj, čemu to",
kupim si tenisice i neku nagrdu od pulovera teškog (Lika te malo nabrije u smijeru vune i pletiva, haha...)

Trenutno se ne percipiram kao žensko biće, ni životno, pa valjda posljedično ni u tim detaljima i pripadajućim oznakama.
To je ipak bio dio koji sam si nalazila u ulozi, bivajući njegova, ako sam uopće i bila...

Napravite si kavicu i uživajte

Link

popratite naše vaterpoliste na Sardinija kupu sad.
Cure, nama će svakako biti slavljenički tko god dobio - najbolja tijela vodenih gladijatora u toliko uskim gaćicama da te živo zabole PAJA za rezu. Vaterpolistima se ne može odoljeti.
Btw, imamo sjajan vaterpolo.

Ja sam glumeći s bratom i njegovim frendovima beka, jer im je uvijek falio bek a moj brat je sidraš, toliko sjebala nos da je dvaput operiran a i dalje smrskan.

Tako da evo ništa vam neće biti ako popratite kup.
Barakude iznad svih, da bar neki hoće iznad mene u horizontali ali eto. To su fantastična tijela, stara škola vaterpola ne priznaje ispod 185, plovna tijela, savršeni trapezi, nema takvih nego u vaterpolu. Ponekad skužim tko je zabio, ponekad se izgubim u poganim mislima ali da sam golman vaterpolistu bih pustila da mi zabije gol. Ne valjda odjeven.

Uđite u osnove vaterpola Link

Moram se nadovezati na ovaj blog o elitizmu. Ili kako već precizirati ideju: elita bloga, elita generalno... a argument je obiteljski grb.

Iskreno, tazbina ili obitelj, ja doista ne znam koje bi moje zasluge bile u obiteljskom grbu i po čemu me to čini elitom.
Teoretski, moj pradjed je mogao biti ruski knez a ja totalni klošar na kristal methu- i di je tu moj doprinos grbu?

Što se tiče tazbine, da, imaju obiteljski grb.
Moj kum (general zg korpusa) i prezimenjak, proučavao je dugo naše prezime i poučio nas o talijanskoj pokrajini s čuvenim trgovcima purpurom. Jebiga, ni s purpurom nemam ništa, ni s čuvenim oblinama talijanskih glumica stare garde...
Moje je da pojedem pizzu, što mogu i nindža kornjače. Mogu i otići u Gardaland.

Tako da... iskreno, ne kužim. (Jasno, moj je feler da ne kužim nešto tako jasno kao što je: noblesse oblige... again) :)

Plemenitost je ono što pokažeš u svom životu, i bit će sasvim dovoljno noble. Početak je, kažu, skromnost.
Moj pokojni svekar ima pun ormar pun kojekakvih zasluga, medalja, doktorsku titulu... Kažu da je bio prvi kad je trebalo pomoć' kome kosit', i da bi govorio "ma nemoj me zvat doktore, kaži Pjer".

mojim djedom komandirom milicije (bila sam mu daleko najdraže unuče zbog toga, a i zbog toga što sam velika i rumena a ostali su mu bili blijedi jer ne jedu... samo ja sarmu u šačicu i pjevam- djed me obožavao i govorio da ću biti prava cura... i jedina sam se, deda, vratila u ovu čudnu Liku... svi mi se oni smiju! :))
i s njim Link
Možda ih ima još, ali ovi su mi najdraži. :) Svekar Pjer je 23.05., mi smo 25.03.
Malom sam objasnila: dobio si udarac kojeg ne smije dobiti nitko a kamoli dijete od 12 nepunih godina. Znam da si ljut ko pas, zato si bahat i ja te kužim. Ali to što te odalamilo, moralo je prouzročiti bijes. Sad moraš naučiti usmjeriti to u jedan udarac prema svim preprekama i postat ćeš jak, jači nego oni koji to nisu naučili. Život je nekad sranje, nekad je prelijep. Ti svakako moraš naučiti udarati, i zapamti: za ustati imaš samo dok ti broje do deset, inače gubiš meč. Rekao je da bi volio trenkati boks (inače, s 12 godina je trenutno: 176 cm/ 74 kg), ramena da je problem naći majicu.
Kad je bio mali, živjeli smo na polukatu u najtrošnijem najodvratnijem podstanarskom stanu gdje su božićne lampice svijetlile 365 dana u godini kolika je to čamotinja bila, i nema što nisam oblijepila dječjim stickerima (njega kad pitaš, kaže da je stan bio super... ne zna za žohare i pičke materine). Na polukatu: naš stan, i stan Željka Mavrovića.
Iskreno, ne bih htjela da boksa. Ali htjela bih da nauči udarati, i kad primi udarac da zna da se broji do deset.
Prošao je s pet, nazajebavala sam se sa zadaćama koliko nisam ni kad sam ja u školu išla.
Ide nabolje, jedino je ljut, na sve. Ali nije to ona ljutnja- ljut sam jer sam bahati mali peder. Ljut je jer je prerano shvatio da život zna biti kurva. Najljepši dečko na svijetu, ne što je moj. Ogromna kratko podšišana glava, kao tigar sibirski boktejeba :)
Vidim ga kako hoda ulicom i na kilometar ga prepoznam po hodu- "kao da nosi odlikovanja".
Njega mi je najviše žao, zbog toga ponekad kažem "pička ti materina" tamo gdje treba pomoliti se.
Ali prijeći ćemo i to, nekako.
Jedva čekam biti stara i odseliti u kamp-prikolicu negdje u šumu, živjeti kao gorštakinja.
Ali sad je ispred nas još puno mečeva. I dobit ćemo. I jebem mater, boga i oca svakom tko nam stane na put, ma i krivim pogledom. To su moji šampioni i nek ih netko samo krivo pogleda pa će vidjeti što je aperkat.
I ja sam teškaš, pička vam materina, pa i kad nosim minicu. I užasna sam kad sam izazvana njima: ja njih dvojicu imam majku vam krvavu jebem, samo probajte pomisliti da ih možete kako hoćete jer ćaće nema u kući.

Samo pogled krivi, ginete u prvoj rundi. U trideset sekundi.
I nemam milosti, smijem im se u facu dok me preklinju da povučem tužbe, da imaju posao za mene, crkavam od smijeha kao sadist i s neviđenim zadovoljstvom koji me inače ne karakterizira kad je ljudska muka u pitanju, pratim njihove padove.
To mi je misija, usrati se u život šačici jadnika koji su odlučili iskoristiti situaciju i preko Tome osvećivati se što izvjesni Milan Bašić, pokojnikov brat, nije naslijedio poveliku imovinu.
Želim vašu krv, može metaforički. Kao barbarin.

Tomi Link

Neki će dobiti zlatne krune herojstva i moći, kako su tražili. Nisam princeza, ja sam khal. Link

Danas više ne vjerujem u bajke, niti da ljubav ikog spašava.
Da jest- pazi sad ovo: psihologinja koja može svašta ali voziti ne može; i ing.prometa kojemu je Bog dao sve ali i depresiju i par takvih stvari.
Ona samohrana mama već pomalo umorna od života bez muškog ramena.
On sam u kući punoj prošlosti, prašine i samoće.
"Samo da imam obitelj"- pomisliše oboje.
Kulise? Ma ako postoji Raj, ne može biti kao ovo mjesto.
Kuća? Ja sam s pet godina mami rekla "kad budem velika imat ću kuću s drvenim stepenicama", još priča.
Ne makla se s mjesta ako lažem, kad sam prvi put ulazila svirao je s Narodnog radija "Ključ života"
(Taj radio je malo čudan... Imam o njemu još priča koje ne kužim. Smijali smo mu se Ita i ja, a jedino čudno poslije njegove smrti što bi se eventualno, u nekom ludilu ili boli ili duhovnosti ili mašti, interpretiralo nekakvom porukom, ima veze s tim malim crnim radio-uređajem).
Ne baš mladi, bebu napravimo kao da smo maturanti a ne dinosauri - iz prve, na Koreničkoj Kapeli, ma u autu evo da budemo iskreni jer smo se previše napalili jedno na drugo. I beba ispadne živa, zdrava, ista tata, još i (ma znaš, Ličanin) muško.

Ali objesi se Ita, dok sam predahnula sat vremena prije nego što ćemo, mislila sam, pedijatru pa svi na kavicu u gospićki Pub. Cmokne me, pristane pričuvati sina "lipotana ćaćinog" i probudi me Hitna. I bi što bi, pričala sam dovoljno.

Da je život bajka, i da ljubav pobjeđuje, ja danas ne bih imala kad pisati ovo. Sa svojim mužem bih istraživala Liku, spopadao bi me s prangijom od 22 cm a ja bih govorila "ššš, navečer" i zajebavali bismo se našim ličkima, pomalo oporima, ali mi si ih ne zamjeramo. Ja bih bila sretna žena, ne bih se skupljala, u predasima između krvavih muških poslova i materinstva pri čemu je mlađem u amanet ostalo ćaćin lik, a starijem (nebiološkom) klice depresije kao da mu je rod rođeni, slijedom trauma... On ga je našao.
Nemajući s kim, u selu nedoraslom temi suicida i s olovno teškom zamjerkom brata mu što je rođen mali za kojeg mi ni u snu nije bilo da će biti NASLJEDNIK s dva mjeseca (brat je znao više)... Nego za ekranom, loveći svoje misli u red, kao da žustrim pokretima češljam zamršenu kosu.
I maštajući ne da budem lijepa, nego da se nabildam ako može po mogućnosti kao Švarci, maštajući da budem i muško i žensko, jer što uostalom i jesam kad sve zbrojiš i oduzmeš?
----------------------------------------------------

Nekidan sam otišla na Mjesto.
To je mjesto u šumi iznad jezera Kaluđerovac, kad se skrene od Crkve sv. Nikole naprijed ubrdo.
Tamo sam jednom zalutala i preznojila se nad strmim liticama, nisam talentiran vozač. Ceste uske šumske (ma sve to je... čista bajka, kao da me Bog pitao "reci lutko što bi na svijetu?"), auto širok. I bojala sam se.
Ali uspjela sam. I to je još bilo vrijeme kad nisam mogla vjerovati da se sve to tako dogodilo.
Pisala sam nekad, to je ono kad sam izašla iz auta diviti se ružičasto-breskvastim oblacima nad crnogoričnim stablima moje Like, i kad mi se učinilo da je sav taj raj prevara za pakao.
Pa sam plakala, jer nigdje nikoga, samo napušteno selo...
I olakšala sam si dušu, tako sama, dok se nisam ispovraćala po tenisicama i svemu.

Nekidan sam se izazvala da ponovo odem na to mjesto.
Nazvala sam ga Mjesto, izabrala sam da je to moja crkva.
Puno sam lakše vozila i nije više bilo opasno.
I opet sam bila sama i smjela sam divljati i biti Indijanac.
Smjela sam da mi bude sve što mi je- jer ne gledaju me djeca.
I zamislila sam da me Bog s tog mjesta čuje.

Pa sam viknula:
"Daj mi da se riješi sve!!!!!!!!" - odjekivalo je : sve- e- e- e- e-..........
I nisam ja to molila. Ja sam to očajnički viknula.
Jer da mi je još samo malo nevolje ovakve, još samo da malo potraje ovakav strah, izmijenila bih se naloše.
I ja znam da mora bolje.
Ali znam i da nije lako, ma što govorila, ako sam išla na Mjesto kriknuti Bogu da pokaže put i pokrči staze koje moj muž ne samo da nije, već ih je, slučajno i ne krivnjom, nakrcao kamenjem i trnjem.

--------------------------------------------------------------------

Ne bih rekla da tražim muškarca koji bi me spasio.
Ne znam biti princeza u nevolji, nemam takvu kosu, tijelo, lik ni glas.
Imam jako široka ramena za princezu, a kukove uske. Čak mi se ponekad čini da sam namjerno stvorena takva konjasta, da bih mogla vući kao konj?
I tako su me odgojili, da i na rođendanu ne pojedem previše kolača nego kažem "ne, hvala".
I imaš te žene kojima je totem srna, a nekima je možda vučica. Legenda kaže da takva umije odgojiti dva dječaka, kažu Rimljani da je bila neka takva.

Ali više od toga, ne bih mogla.
Jer znam svoj limit, i zato danas ne bih muškarca u problemima bilo koje vrste, uključujući nedoraslost životu, sebi samom, čak i neki problem za koji nije kriv... Ne bih teret, ne jer sam papak, nego jer mi više na ramena ne stane.
Ne kažem ni da bih pohitala nekome da mu svoje terete stavljam na ramena pa odjurim uz "tralala" sretna i perolaka.
Ali ne bih, ne bih mogla biti s tipom koji mi nudi neke svoje teške problematike.
Ne što sam gadljiva, plaha ili šugava.

Nego jer točno znam... Kad sam išla u teretanu.
Radila sam sa težinama koje su prilične za ženu- jer željela sam napumpati dupe.
Ali ja sam smatrala da mogu više- zašto- zato jer Što Sam, Tko Sam, aaaa Lika je to i sl.
Završila sam 9 dana prikovana za krevet, i to na način da su mi doktorica i sestra morale dolaziti davati injekcije doma jer nisam mogla ni milimetra pomaknuti se od ozljede.

Deseti dan je sve bilo kao da ništa nije bilo- ali lagano sam odjebala od glumljenja baje s utezima i uzimanja težina koje su za muškarčinu od 120 kg. (Štoviše, učinila sam tu i jednu grešku: potpuno sam odustala od teretane taman kad sam opet krenula! I danas mi je žao i zbog toga!)

- Naglašavam da bi mi bilo žao zatvoriti se od svake mogućnosti da se ljubav dogodi.
Ali naglašavam i to da radim s maksimalnom težinom koju mogu podnijeti na svojim ramenima i da bi to trebao biti muškarac s puno muda i apsolutno dobronamjeran.

I da ne bih, pa razumio to netko ili ne, muškarca koji mi može u život donijeti još problema:
bio to alkohol, nezajažljiv kurčić, agresija ili nešto stoto.
Ako je pošteno u svemu tome: ni ne puštam zlatnu pletenicu preko balkona ne bi li se popeo princ koji će me spasiti.
Štoviše, kosu sam obojala tamno i skupila sam je u čvrsti rep: vrijeme je košnje.

Link