ovo nije blog

I kaj sad da delam. Strah me komentirat, sve neke teške teme...
Nemrem vas impresionirat ni svojim životom, koji teče mirno i bez stresova, pa napokon i bez ikakvih emocionalnih repova.
Posložil sam se kak je trebalo posložiti se. Još bum malo vrludal na iskri dok mi ne istekne premium, i to sam se zajebo kaj sam uplatil. Nema tu bića s kojima bih mogao komunicirati o posljednjim i prvim istinama, jer moj imaginarij više nema tu energiju drčne mladosti. Bavim se pripremama za posljednji i najvažniji dejt, gdje neću trebati suflera, niti podršku, niti bilo kaj kaj tobože ljudska bića mogu pružiti jedni drugima, a to je: dejt sa smrću. Nije da se veselim, ali niti očajavam. Kad dođe, bit će to dejt jedan na jedan. Mnogi su to prošli. Moja sreća je kaj nema nikoga tko će plakati za mnom.

Ali, dok čekam, volio bih da prozborimo koju i o tom suicidu. Oduvijek mi je to bila enigma, i na neki način sam se divio ljudima koji su na taj način otišli. Teško je shvatiti što je u glavama i duši tih ljudi bilo, teško je zamisliti tu navalu energije besmisla, odustajanja, konačnog zajeba instinkta za preživljavanjerm i trajanjem . Konačna i svjesna pobjeda Tanathosa nad Erosom.
Ubijaju li se životinje? Makar čuo sam priču od jednog svjetioničara koji je svjedočio da se njegova koka koju je držao da mu nese jaja ubila namjerno, sunovrativši se niz liticu pored svjetionika. Ispričao je to tako dramatično, da sam mu povjerovao (koka je jedno vrijeme stajala na litici, navodno, i nakon nekoliko minuta se sunovratila u ambis)
Onda tu je brija i o kitovima koji se masovno nasukavaju na plaže i umiru. Makar, mislim da im se sjebe kompas u glavi, i da to nije pravo samoubojstvo.
I naravno: pitanje svih pitanja: Je li moguća predikcija suicida? I što činiti, ako je ta predikcija moguća?
Poznajem 12 ljudi (slovima dvanaest) iz moje okoline,iz bliže i dalje prošlosti (četvoro su mi čak bili u jednom trenutku omiljeni prijatelji, ostali su samo znanci s kojima sam imao prijateljski odnos), koji su okončali vlastitom voljom. Najgore je to što nikada nisam percipirao niti najmanju naznaku da bi tako nešto učinili. Enigma ostaje, i sve što mogu, u sjećanju razgovarati sa njima, kao nekad.

Dobro ti jutro Etee!
Da....i ja sam na istom putu kao i ti.Kaže moj sinko jedini"Sve si napravila.....i pogreb si si platila ..sada si se upisala i u dom za starije i nemoćne mada si jako moćna i sada ...još samo moraš umrijeti"!!!I smijemo se uvijek kada o tome pričamo jer ..niti ja nemam sa smrću nikakvog problema.Kada dođe ..samo neka bude brzo i bezbolno ...ako može naravno!!!
I ja imam nekolicinu dragih ljudi koji su napravili taj korak protiv sebe ili za sebe...nikada nećemo znati.No....vjerujem da to rade i životinje ali..kako je kod njih sve jednostavnije nego kod nas ...ljudi...onda je i to.Mi sve zakompliciramo .Ako čovijek već odluči napraviti takvo što ..onda to za okolinu ne bi trebalo biti toliko stresno ..naročito ne za obitelj..djecu pogotovo.No...ipak je tu nešto pregorelo u sistemu pa se o tome ne misli ..jer ako se misli onda je to osveta..vjerojatno.Da li opravdana ili ne ali osveta iz koje kakvih razloga.No..ako je već netko odlučio ubiti onda je u svakom slučaju pametnije da ubije sebe nego nekog drugog...tak si ja nekak mislim:-))
Nemam problema ni sa ovakvim temama v rano jutro jer....trenutno mi je život sveden na doktore i bolnice pa mi je taj horor veći od ovakvog razmišljanja no...nemoj ni ti preveč o tome i nemoj da te opet moram nagovarati da produžiš članstvo...volim ja kada se ti tu i tam prikažeš:-))*

mogla bih o tom napisati knjigu, ali istaknut ću samo ovo.
prethodni pokušaj, kad nije bilo tu nikoga od nas (nije osveta) komentirao je s "pomračenje".
njegov doktor me uputio na mogućnost borderlinea... osjećaja da nije ispunio očekivanja očeva, nestalnost identiteta...
a uputio me i na to da je mozak organ, a da je njegov bio načet dugogodišnjom upotrebom alkohola (depresija-alkohol-depresija)

naznaka nije bilo- spavala sam u to vrijeme i kad su me probudili vjerovala sam da su doktori došli zbog rane od carskog reza. beba, koju je cijeli život navodno želio, imala je 2mj. spavala je u kinderbetu kad je on ustao i otišao po štrik.

priča se da je na poslu imao nekih problema... pa da je kao pročelnik zamutio nekakvu lovu oko groblja... pa ovo, pa ono...
ali na kraju dana, uzrok smrti jest bolest, piše i na papirima.

od suicida imam još dva bratova prijatelja.
mladi, vaterpolisti, kao bogovi.
Sven je skočio sa zgrade.
Luka je šetao psa ujutro, našao drvo i objesio se za lajnu.

Jedna prelijepa 25godišnja Andrea je usred svađe s roditeljima, benigne, počela vrištati, zaletila se i ubila s balkona njihove prekrasne vikse u mjestu gdje ljetujemo od djetinjstva.

s druge strane, imaš ljude u teškim sjebanim situacijama, na yt pratim tipa koji je u nesreći ostao bez čitavog tijela ispod pupka i ruku, koji žive, bore se, nadaju, vole, osjećaju, misle............
čini mi se da u svemu tome ima klica "sve ili ništa"- ako te od života može odvratiti bilo koji udes (ti ćeš znati, pričam o borderlineu). da mora biti nešto u strukturi ličnosti- ako je promišljeno.
a ni to ne znam; možda je biokemijski, možda je moment, i dovraga nikad ne uspjeh saznati što je "pomračenje" jer je tu temu s takvim grlenim osmjehom odbacivao: on da bi to napravio?! pa ljube znaš ti tko je Ita... aaaaaaaaajmeeeeee ljube aj nemoj zajebavat po guzici ću te.

i to je sve što imam javiti. da pokušavam ući u njegovu glavu otkad se to dogodilo i zaključujem da ili ja nisam poznavala njegovu glavu koliko je trebalo (u tom slučaju, nisu ni doktori jer ležao bi negdje);
ili to u tim trenutcima nije bila njegova glava.

dobro jutro ete i društvo! nije baš neka tema uz jutarnju kavu, ali nužno je barem ponekad i barem verbalno sresti se sa onim što nas sve čeka...smrt! mogu reći u svoje ime da sam nekoliko puta u životu bila na rubu nekog očaja kada sam razmišljala da bih najradije otišla i pitala se koji je smisao nastaviti! i konstatacija: dosta mi je, ne želim i ne mogu više! često i danas, kad se jutrom probudim i sjednem na rub kreveta pomislim: čemu? ali, iako sam u glavi bila prilično blizu nekoj takvoj misli, misllim da previše volim život i da nemam ja muda oduzeti si ga? za to treba imati da li ludosti ili hrabrosti, ne znam? možda zato što nikad nisam bila dovoljno blizu da osjetim onaj dah smrti? istina, bila sam par puta u nekoj teškoj fizičkoj i psihičkoj situaciji (bolest) kada mi je bio život ugrožen ali tada sam svaki put imala volju i snagu za izborit se za sebe a ne za sunovratit se...poput ove tvoje kokice?

Hm, jedino da objasnim, u toku dana, iz duhovne perspektive.
Aj, viditi cu jos :)

Treba živjeti, ali ne po svaku cijenu! Razlog suicidu bi trebali biti samo jaki bolovi (4. ili 5. stadij raka). Treba živjeti jer nemaš ništa drugo. One spike: čast, ponos, osiguranje potomstva (strah da se jednog dana neće imati tko brinuti o tebi) su stečene emocije. Zamisli koji je smrt (očekivanje smrti) postala biznis (starački domovi, liječnici, sestre, fizioterapeuti...). Prije ili kasnije postaješ statistički broj!