Čovječe, kakav blog!

U biti, svi se mi rodimo sami i sami ćemo umrijeti.
Istočnjačke religije imaju najtvrđe viđenje tog "oslobađanja" od svega.
Pravoslavlje također, na jedan drugi način, govori o poništavanju sebe- sjećam se s posla jednog monaha koji je tako ozaren govorio: "ja! ja! ja sam najgori!" - u jednom viđenju čovjeka kao nebitnoga u svemu tome.
Pa opet...

Velike su riječi te koje su nam dane ulogama.
Puno je dubokih, lijepih pjesama napisano o riječi- majka.
Puno je i ovih blentavih s radija o tome da se voljenoj osobi daje "život u ruke", "srce na dlanu", pa i ona koja je mene izbezumila "dodirni me nogon ispod lancuna, privij se uz svoga cokuna" jer sam mislila da se radi o kiti ali otkrila sam: cokun je kao blentavac, glupko. :)

U ulogama smo, raznim, kćeri smo, sinovi, prijatelji, kolegice, ...

U situacijama u kojima ostaneš bez nekoga tko je igrao veliku ulogu u tvome životu, odnosno trebao igrati...
Rekonstruiraš svoj život, osjećaj za smisao.
Ja sam OK, ali jednoj stvari se UVIJEK nasmijem. Napunim košaricu sa svim tim lijepim ženskim stvarima: pa potreban mi je jbg novi grudnjak, kako nositi haljinu ako nemam najlonke, gaće su mi već sve na rupe, pa ubacim ja tu i lijepe naušnice, rukavice, svašta ja tu sebi natrpam ... i onda pomislim "ma daj, čemu to",
kupim si tenisice i neku nagrdu od pulovera teškog (Lika te malo nabrije u smijeru vune i pletiva, haha...)

Trenutno se ne percipiram kao žensko biće, ni životno, pa valjda posljedično ni u tim detaljima i pripadajućim oznakama.
To je ipak bio dio koji sam si nalazila u ulozi, bivajući njegova, ako sam uopće i bila...