Čovječe, kakav blog!

... došla sam do neke svoje teorije što se događa nakon smrti.
Ne mora biti točna, ali to je ono što ja mislim a ne znam jesam li IŠTA od njegove smrti pročitala a da nije na tu temu. Saznala sam o religijama i uvjerenjima o kojima nikad nisam, imala sam telefonijade u kriznim stanjima s katoličkim i pravoslavnim svećenicima, obratila sam se... mnogima.
Napominjem da nikad ranije u životu, iako sam se susretala sa smrću kao i svi mi, nisam imala takav nagon shvatiti što je sve ovo. Nema poglavlja u quori, nema videa na yt koji nisam- nauštrb sna koji mi isprva ionako nije dolazio na oči- vidjela.
Napunila sam kućnu biblioteku raznim duhovnim knjigama, od židovstva do new agea.

Referenca mi je osjećaj koji sam imala kad su mi- probudivši me- rekli da se on objesio.
"Ali je živ?"
"Preminuo je, žao mi je..."
I tu kreće... Da li dvije, tri sekunde- ali nečeg što je bilo jako čudno. Znam, mogli bismo reći: akutna stresna reakcija, šok... OK- to je bilo bez daljnjeg, ali te prve dvije-tri sekunde bile su nešto žešće- ne samo nekakva trenutna derealizacija od boli. I zanimalo me što mi se dogodilo- i guglala sam dok nisam našla odgovor - taj moj OSJEĆAJ u tim trenutcima temeljito je elaboriran od strane kvantnih fizičara, kognitivnih psihologa, ne kažem da ne i šarlatana.
Ali postoje teorije o tome što je sve ovo- i možda baš zato što sam SPAVALA kad su mi javili moji "filtri" nisu bili upaljeni i osjetila sam nešto čudno.

To je trajalo objektivno možda tri sekunde- ako ne i manje- ali vrijeme nije postojalo i osjećaj je bio sljedeći: ovo je film, traka (vidjela sam gledajući u noćni ormarić kao da neka linija staje pa kreće dalje ubrzano, i onda normalnim tokom- ne znam što je to bilo, valjda me uputilo da će proći); skrenula sam glavu prema prozoru i nešto mi je govorilo: ja sam ovdje gdje je "zrak gust" a on je otišao gdje je "zrak lagan".
Imala sam osjećaj da je ovdje jako gusto i zadano; da je ovo nekakav poligon.
Da se on oslobodio toga, i da postoji i dalje, da je njegova priča- ma koliko ja mislila da je tek počela (pa jebem ti mater, boga i oca- ostavio si dvomjesečno dijete u kinderbetu!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!)- završena.
A da moja nije, i da je na ovom poligonu meni zadano da moram dalje.
Mučilo me što znači taj "gust" i "lagan" zrak.

Postoji čitava teorija o mozgu koji funkcionira kao prigušivač- našla sam i Krešimira Mišaka u tome svemu.
I da duh nije nešto što generira mozak; nego mozak postoji kao adaptivna nužnost: bez koje bismo živjeli u nekoj vrsti shizofrenije i konfuzije osjetila.
Nama je potrebno NE ZNATI- jer kad bismo znali, ne bismo opstajali. Potpuno bi svejedno bilo napravimo li ručak i krevet, ubijemo li se ili živimo još koju godinu, je li potomstvo oprane kosice, jesu li računi plaćeni...
Stoga smo dobili FILTRE.
Oni se gase u theta valovima, određenim fazama sna, s njima probleme imaju ljudi s raznim psihozama, i gase se pred smrt.
Da ne bih puno o tome srala ja, odlično objašnjava dr. Donald Hoffman.

-------
Dakako, sve ovo može se interpretirati kao ljudska slabost i bulažnjenje.
Međutim, u tom slučaju bismo prvo trebali spaliti sve crkve ovog svijeta kao hram ljudskom ludilu.
Je li možda ipak vjera, nadanje i intuitivno znanje da ovo nije sve, sazdano u (posve društveno prihvatljivom) Očenašu, "Bože pomozi" ili onom lijepom strahopoštovanju kad vidiš pregolemo zvjezdano nebo (nad Likom najveće)?
------

Postoji teorija, dr. Michael Newton i sl., o tome da dolazimo ovdje s 30-40% svijesti.
Ostatak je "doma"- idemo kući nakon smrti.
Tamo se- s prijateljskim i bratskim dušama, odnosno našim clusterom (nikog ne srećemo ni slučajno, ni prvi put, od nama važnih uloga u životu), dogovaramo o sljedećem životu; dogovaramo uloge i što tko koga treba naučiti.

U svakom je slučaju suicid glupa ideja, ali ponekad upravo dio plana.
Po tome, Ita će morati naučiti one stvari koje je fulao u ovom životu, gdje je dosta toga što mu je dano propičkao samo tako.
Ujedno, nije kažnjen, ali shvaća da je sjebao. Poanta je da, prema toj teoriji, sve SHVATIMO.
Ali nema povratka, i više ne kontaktiramo one na Zemlji- ne možemo im puno pomoći, niti zapravo više shvaćamo te neke ljudske postavke: prostor, vrijeme...
Navodno nas vide, i navodno možemo s njima komunicirati- u taj dio ne ulazim jer mi je to too much.

Znam samo da se dogodio jedan meni čudan i neobjašnjiv događaj.
Pričala sam vam o malom crnom radiu koji je, kad sam ulazila u kuću prvi put, s Narodnog svirao "Ključ života" i nakon prvog seksa "Mala je dala"- Ita i ja smo mu se smijali kao svije budale.
Nakon smrti ugasila sam radio i gadila mi se glazba.
Nakon nekoliko dana, taj isti radio je zasvirao Sandijevu "Ljubav za sve"- sa slovenske stanice koju pak nikad nisam palila niti znala da lovi Sloveniju- i nakon toga jedva čujan od krčanja slovenski Despasito---- wtf! Ali "Ljubav za sve" je bila besprijekorno jasna i bez krčanja. I nitko nije palio radio jer ja sam bila na katu, sama par dana jer su moji bili ljubazni i pustili me tri dana bez klinaca spavati. Spavala sam pretežno stalno, iscrpljena tjelesno, i zato sam se usrala kad sam čula da glasno svira Sandijeva pjesma.
"Povedi me u svijet gdje samo ljubav ostaje".

Nijedan drugi čudan oblik nisam imala, nisam pukla, ne drogiram se, mrzim drogu, nisam uzimala psihofarmake osim 4 Normabela što mi je Hitna dala kad se ubio i 16 Normabela na dan sprovoda. Nikad prije ni poslije nisam uzimala lijekove. Napila sam se dvaput u životu, oba puta do povraćanja, sa 17 i s 25 godina.
Nisam psihijatrijski liječena, zdrava sam.
Nisam halucinirala.
Nisam od ezoterije, od fantazija, odgajali su me Ličani s "jel ti znaš šta je slano šta je slatko" i to mi usadili.
Ali nemam objašnjenja za ovo.

----------------------------------
Vjerujem da postoji. Da smo se morali sresti. I da je u njegovom kraju nešto što me upućuje na borbu, možda na lekciju boli, uskrsnuća, borbe, duhovnosti i prkosa tugama.
Što je da je, na tom sam putu, u "gustom" zraku, s filtrima koji mi ne daju da znam istinu.
A on je u "lakšem" zraku.
Kad ga sretnem, ionako će nam oboma biti jasno- zato nikom ništa ne zamjerimo.
Ako me škicne, vjerojatno ne osjeća ni tugu ni žalost ni sram- pretpostavljam da je svjestan da je to sve bila uloga.
Kad se sretnemo, voljela bih da ima svoj lik. Bio mi je lijep. Gore se, navodno, nećemo voljeti kao muškarac i žena.
Pa ako je istina da se reinkarniramo, predložit ću mu da probamo s malo lakšim postavkama, i da zadrži kitu tu ogromnu. :)

U svakom slučaju, jednom ćemo znati sve. Ali poanta je odživjeti sve. I bol. I radost.

----------------------
I treba živjeti.
Ovdje.
Živ.
Sa živima.

Sve ostalo pripada nekom drugom momentu, i trenutno nam ne pripada.

Smisao života je: živjeti.