grofica01

 




Jučer i danas - prošlost. Sutra - budućnost. Svaka misao vezana je za nešto opipljivo. Gledamo kako bismo vidjeli gdje je što. Okrećemo se prema našim svakodnevnim orjentirima koji nas vode kroz svakodnevicu. Znamo gdje se nalazimo. I kamo idemo. Ljudi izgubljeni u svojim obavezama misle, i nerijetko govore, kako ne znaju što im se događa i kuda će ih rastresenost odnijeti. Tako misle i govore. Ali i sami znaju da to nije istina. Oni znaju sve. Ali boje se to samima sebi priznati. Čemu nepoznanice? Tko želi živjeti okružen nepoznanicama? To je stvar izbora. Putokazima se okrećemo kad mislimo da smo izgubljeni. Znači, mi sami tražimo putokaze i zato ne možemo govoriti da ne znamo kamo idemo. Odluke su naš vlastiti izbor. Bilo da su jasne, bilo da argumente stavljaju sa strane. Koji je odgovor na sve te dvosmislenosti, na dvostruku igru? Koji je uzrok dvosmislenosti? Koji je to korak koji nas odvodi prema učenju iz naših vlastitih pogrešaka? Koga danas uopće zanimaju bilo kakvi odgovori? Želi li netko znati uzroke vlastitih nedoumica ako unaprijed zna da će ga spoznaja tih uzroka baciti u težu depresiju od depresije koju mu/joj donose posljedice njegovih/njezinih nedoumica? Nemojmo se čuditi što je u današnjem svijetu uspon beznačajnosti postao njegova osnovna karakteristika.