balada botswana

jos jedno jutro dozivljeno, ali ne jos i prozivljeno.

neki u nekom drugom kraju su ga vec odradili, a mi ovdje tek koracamo u nj.

ne znam bi li ih bilo dobro pitati kakvo je bilo njima pa da se polako pripremimo.

kazu neki: covjek zivi zivot svih ljudi na svijetu, a njegov nitko ako to ne zeli.

osjecam li teret toga sto onom u meksiku pukne guma na putu za posao pa rekao bi da ne jer kako i bi ako to ne znam.

mijenja li se sve ako to saznam pa moguce da se mijenja.

informacije kolaju rekao bi nikad brze i nikad jednostavnije, a sto ce tek biti.

intima je postala rijetkost, sakriti se mozemo prakticno samo ako nismo u mrezi.

ako smo u mrezi mozemo biti i uhvaceni pa to je valjda jasno.

kako danas zive kceri i sinovi afrike i imaju li oni mrezu, vjerujem da imaju, ali vjerojatno ne svi.

zamisljam ih ponekad i kao da zivim s njima, a nikada tamo nisam bio.

nahranili su mi um informacijama o njima pa tako i znam kako nekima tamo izgledaju kucice.

skromne su i sluze vise za obitavanje nocu kako bi se sklonili na sigurno.

iako sigurnost u njima poprima sasvim neki drugi znacaj.

struje nema pa nema ni klime, ali je unutar njih dom.

placaju li porez pa rekao bi ne u novcu, njihov je vise nesto u obliku poklanjanja jednih drugima tako da ako i nesto imaju sami za sebe onda to nesebicno stave svima na raspolaganje.

pojedinci su i tamo okrutni jer vole prisvajati tudje.

dobro, to je tako i cesto cujem takav je covjek ili takvi smo mi ljudi.

pa ako smo takvi svi mi ljudi zar i ne zivimo zivote svih ljudi.

na neki nacin vjerujem da da.

jednom sam citao, netko je zapisao, ono sto drugi uradi uradio bi ti i sam, bilo dobro ili bilo lose. rekli su da bi svi sve uradili isto i postupili isto kada bi bili u istoj kozi.

na prvu sam mislio da bi bilo dobro to sagledati na dva nacina, prvi uz uvjet da je tocno i onda mi je bilo jezivo zbog toga sto neke stvari ja nikada ne bi uradio, ali bilo me strah da sam taj netko drugi da bi jednostavno morao pa sam se malo zapitao zasto netko nekome silom protiv njegove volje nesto ucini.

nije mi imalo smisao pa sam nadodao znacaj potvrdi, a to je da bi u tome svemu sve ljude mogao okaraktizirati kao jedno npr. kao jedan zatvoreni homogeni sustav, nesto slicno kao da je svako od nas jedna stanica u tijelu i kako raste to tijelo neke odumiru i dolaze nove.

drugi nacin razmisljanja o tome bio je da smo svatko za sebe i ne dodiruje nas drugi osim ako nismo u nekoj direktnoj interakciji s njime kao sto je rodbinska veza, brak ili slicno.

taj drugi nacin je bio isprepleten pitanjima poput sto ako napravim nesto sto za posljedicu moze negativno ili pozitivno utjecati na drugog. tu sam odmah pao jer to se moze napraviti pa mi nekako odlazi vjera u to da je svatko za sebe iako tako volimo misliti pa zato i tako nastojimo zivjeti.

kompleksno je sve to i mozak mi je ogranicen za otkljucavanje istine. znam, mnogi ce reci koga briga. uredu, moguce vecinu nije, ali postoje neki koji se pitaju mozemo li reci da nismo dio zivota svih ljudi i u isto vrijeme oni svi nasega.

mislim da sebicnost nasih gena, kako bi prenosili svoj zapis i nastavili putovanje, nama zapravo sputavaju istinski smisao.

zasto su geni takvi i zivimo li jos uvijek u fazi evolucije i putujemo u trenutnom obliku zavrsnom proizvodu. postojimo li uopce ili smo samo tu da izvrsimo jednostavan zadatak u slozenom mozaiku nekog sustava gdje svi jedni o drugima ovisimo.

mozemo li pobjeci na mars i ako odemo tamo da li jos uvijek zivimo zivot drugih koji ostanu ovdje ili bez informacije o nasem odlasku nestajemo zauvijek.

puno pitanja, a jutro me zove na ples. plese mi se i nadam se da to i osjetis.