Čovječe, kakav blog!

Ne muči nas "što je smrt" samo tako. Kad bismo znali što je smrt, znali bismo i što je život. A ne znamo... Možemo se samo uživiti. Nikad mi nije ležala Cohenova 1000 kisses deep, kao danas.
Bila sam lijepa, ali namjerno sam bila lijepa.

Naime, otuširala sam se nakon što sam s djecom bila u Gospiću, namazala svoje kreme i stavila parfem.
Nije uopće loša ova tamna kosa na meni, pod uvjetom da imam jake trepavice, a uzela sam i uvijač, budu žešće nego umjetne.
Stavila sam malo sjajila, kratke roze hlačice i novu bijelu košulju. Ej, ljudi bila sam zajebano lijepa, kad ja kažem onda znajte da jesam. Stavila sam i narukvicu i ono za nogu.

I znate što sam napravila? Ubola sam trenutak, malo iza 15, pa negdje do 15:15 sam stajala na vratima. Nikad ne bi došao kasnije. Mogla sam, jer su djeca bila u svom filmu a meni sad otkako sam nepušač pretekne vremena. Izazivala sam sve paralelnosti svemira, astralne projekcije i što god, sa smiješkom na licu, da me obeštete što on ne dolazi.
U sebi sam govorila "sram te bilo a vidi kako sam mlada i lijepa....", to Iti.
Igrala sam se kao da je živ i kao da će doći.
Rijetko radim takve pizdarije, ali hajde, vremenski je to taman dok ispušiš dvije cigarete...
I maštala sam, kao kad sam bila mala i igrala se s barbikama.

Samo sam ta barbika sad bila ja.
U savršenoj kućici S Drvenim Stepenicama.
Imam i bebe. Imam i mačku.
Imam bijelu košulju, ne bilo kakvu, Hugo Boss nek imam i ja kako Bog zapovida.
E.
Dakako, nije došao, niti sam očekivala.
Samo sam imala potrebu da me netko, nešto, nitko ili ništa... vidi da sam napravila sve.

Da je došao u 15:10, tako otprilike, osim na ručak stigao bi i na vruće palačinke, kojih sam napravila čitav toranj.

Ne plačem često, ali danas mi je bilo previše tog njegovog nedolaska na kapiju, na prag njegove vlastite kuće,
bilo mi je previše tog osjećaja da jadna ta djeca sa mnom kad sam jedini muškarac ja,
a ja sam takav muškarac da kad padaju jabuke po krovu krenem vrištati jer sam u biti papak,
bilo mi je previše svih strahova: hoću li naći posao, hoće li rat, hoće li klinci biti čudni jer nemaju tatu.

A sve bi se riješilo samo da dođe s posla, malo iza 15.
Umorna sam od osjećaja straha.
Dugo s tim imam problem, iskreno taj osjećaj me umorio i prečicom me poslao Iti.
Ishod je upravo nevjerojatan, a strah je sad multipliciran.

Nisam suicidalna (o, ma nema šta da se meni dogodi... ne smije, eto i cigarete sam bacila... imam puno još posla s ovim dečkima), ali da je samo do mene: nikad s ovog praga ne bih otišla u Zagreb.
Ne bih ni radila, ne bih ništa. Ostala bih ovdje, da nije mojih sinova koji zaslužuju bolje, i vječito bih se pitala zašto tako, i što je u biti taj život kad je u stanju tako okrutno uskratiti tako obične i male sreće.

Voljela bih, iskreno, da se nisam rodila.
Ali pošto jesam, odigrat ću sve to pošteno.
Stvarno ne znam zašto se to moralo dogoditi tako, i gdje je sad on.
Nije problem živjeti tugu, problem je živjeti tugu a morati biti temelj iz kojeg rastu dvije sretne i jake grane.
Toliko sam polomljena, uplašena i bezrazložno nekako izdana...
I hoću, moći ću. Nije to upitno.

Ali pitam, normalna stvar da pitam, zašto ovako?
Uopće niti sam puno tražila, niti sam puno loša ženska.
Umorna sam od tog straha hoću li uspjeti sve.
Toliko me to umara da iskreno jedva čekam da sve prođe, a dotad ću dati sve od sebe.