Čovječe, kakav blog!

...U ovakvim pričama, kad ljubav ispadne zajeb, uvijek se i bez greške nađu oni koji se za ljubav nisu opredijelili i na ovakvim pričama sebi potvrđuju da je PUNO BOLJE to kako žive oni.
Rapidno je stasala ta sorta ljudi koji pod najnormalnije postelju dijele sa psom, psa zovu ljudskim imenom, dani su svedeni na netfliks i krkanje golemih količina hrane iz dostave.
Takvi ljudi najčešće i nisu baš toliko beskrajno sretni i mirni sa svojim izborima, pa im ovakve i slične priče (gdje ljubav ne pobjeđuje- ali je možda nepobjediva?) dođu kao milozvučne, ipak...

"Da, to je kod ljubavnih odnosa... uvijek postoji rizik...", s nečim što utišava dileme (a ima ih), s nečim što smiruje vlastita pitanja o životu, što stvara tako pametnim i sigurnim izbor i varijantu gdje sa svojom "krznenom bebicom" ždereš i prebacuješ se baš stalno i bez iznimke u neki tuđi svijet (u pravilu američke fikcije, nije bitno što, koliko da otupi, umrtvi, da se uspava).
Ne, bez ikakve dileme, postoje situacije u kojima ispadne bolje ne probati.
A tko bi znao, znaš. Nitko ne sjeda u auto s namjerom da završi kao invalid, niti tko zapali cigaretu s najavom moždanog udara u primisli. Nitko ne voli jer je računao s ovakvim rizikom.
------------------------------------

Nisam računala s bajkom. Bila sam svjesna da nije savršen, nisam vala ni ja, što bih uopće sa savršenim.
Bila sam svjesna da život nije savršen.
Nisam se furala na crvene ruže, šljokice, ne znam ni ja što.
Ali nisam računala s ovakvim ishodom.

Znate što, voljela bih da stvarno postoji nešto poslije u što je otišao, i da mu je lijepo.
Da mu je baš onako svinjski prelijepo, ali da ipak povremeno mora pogledati neizvjesnost, strah i sve ovo u čemu nas je ostavio.
Ja sam si nekidan zbrajala koliko još MORAM biti ovdje-ispod 17g mi ne gine, ne smijem nikud, ni razboljeti se, ni poginuti.
Ali ljudi, tih 17g ja ne moram samo "biti", negdje razvaljena na kauču, spavati na kombinaciji alkohola i bensedina...

Ja moram njima pružiti sretna djetinjstva. I sve ću učiniti ali bit će tako.
Ali znate, moj život mi se gadi jer čitava je poanta, ama ČITAVA poanta u tome da je Barbara jaka.
"Jaka ste žena"
"To Bog ne daje bilokakvim ženama"
"Vi ste jaka za oboje"
"Sad budite jaka i za njega koji očito nije bio"
"Ma ne bojim se ja za tebe, ti si jaka"
"Jaka si!"
"Jaka si ti moja Ličanka, metar osamdeset, aj reci bi ti to mogla sama pokosit?" (par dana prije samoubojstva, Ivica... zašto?)

-----------------------------------------------------
Naravno da nisam računala sa samoćom i nisam to birala.

Nisam mislila ni nadmudriti život nekom taktikom. Sve što sam kanila uzimati iz našeg odnosa od njega kao muškarca, itekako sam kanila i obeštetiti davanjem svega što kao žena dajem. Nisam brijala na nekakve pičke materine, egzotike... Čak ne bih rekla "NE" ni da sam znala za depresiju.
Ali toliko toga NISAM ZNALA da je to jebeno jezivo, znači pat pozicija, kvaka 22.

Izašla sam iz te priče na način da sam dobila, ne samo sve te užase, nego ipak i jednu malu bebu. Možda je bilo zadano da se on mora roditi, baš takav. Tko zna tko to sve spaja i kako to ide... Svakakvih teorija vam ima o tome na koji su način stvari zadane. Ne priklanjam se nijednoj, samo su mi zanimljive.

Ali po sve i jednoj teoriji računa se s time da sam ja jaka, u pravilu jaka na način "jaka jer muškarac nije jak".
I zna Barbara biti i džentlmen, i dasa... Ali više im svoju nadlakticu ne nudim.
S muškarcima sam definitivno završila.

Ali ne... nije bio moj izbor ovako. I opet bih riskirala, jer život nije za provesti ga pod dekicom s psom, bar ne na način "živote, bojim te se". Ni to, ipak, TEK ne bi bio moj izbor- neka, hvala.