Čovječe, kakav blog!

Vraćam se s klincima iz Gospića, ali mi oko izvora Like pa do kuće betoniraju. Zgodni striček mi objasni kojim ću putem obići. Aha, preko Mušaluka
(a to najljepši put, tamo iznutra kad ideš... Inače su Lisci, pa i naša Josipa, odtamo).
Nanese nas put jednim prekrasnim dijelom, to je par kilometara APSOLUTNOG užitka. Vozite tehnički kroz šumu, zrake svjetlosti onako padaju, sve je nestvarno...

(U sebi mislim... Ita, a zašto nismo mogli? A onda naglas zbog djece: jao što je lijepo, ja ti ovako zamišljam Crvenkapicu, a ti?)

Krvarilo mi je srce. Što je ljepše, to je meni teže jer sjećam se tih naših rijetkih dana. Razumijem ja Itu jako dobro i nismo mi bili ništa puno različiti, osim u par stvari koje su valjda ključne za opstanak. Ja sam u odnosu na njega više usmjerena na to što se MORA. Puno krivih stvari koje je za života radio, radio je u kombinaciji nemoći ali i stavljanja sebe na prvo mjesto. U puno toga ga razumijem, i voljela bih mu reći da ne znam kako to ide ali ako je potrebno reći Bogu: nisi ničiji, naš si. Nismo te se odrekli. Sve bih mu to htjela reći, voljela bih da ima neki Ured gdje se mogu sve te stvari iskazati i poslati preporučeno, s požurnicom. Muči me nedorečenost.

U grlu mi se steže nedorečenost, bol i zapravo IMPERATIV da ništa od toga ne pokazujem, e pa da ne bi sutra djeca govorila "mi smo odrastali uz jednu sjebanu majku koja nas je oštetila emotivno, mentalno..........."
tako da ništa ja to ne iskazujem nego plutam, plovim u toj Insigniji s njima.
Mama jesam, Bogu hvala.
Žena sam znate za koliko? Za toliko da, kad na radiju zasvira "Doći ću ti u snovima", na djelić sekunde jer lički racio više ne dopusti, maštam da je Ita meni to....
Za toliko sam žena, s 37. Da sam barem onda stara.

Ja nisam, ali ona jest.
Baka.
Šeta, s moje lijeve strane, cestom po divnom Mušaluku.
Ima kratku kosu, pola je bijeli izrast, a pola je pofarbana (a kako? garavo, lička gara moja).
Mahnem joj, mislim da je red starijim ljudima po tim zabitima mahnuti.
Mahne i ona meni, sa svojom kosicom napol sijedom napol garavom, okrene se i maše mi još dugo.
Možda me zamijenila s kime, možda misli da je Ita zbog auta jer njega su ama baš svi znali, a možda tek tako.

Zavidjela sam joj: ti si svoje sve odradila, tvoji su sinovi odrasli,
oplakala si što si imala,
i sad samo ostaje da jedan od ovakvih lijepih dana, kad sunce probija krošnje u snopovima, i po tebe dođu neke dobre vile i odvedu te na vječni bal, tamo, gore...
Bako, tvoj spokojan korak Mušalukom, tvoja kosica koju si obojala- ako ja to dobro shvaćam- sigurno negdje oko Božića pa do sljedećega niti ćeš?
I to kako si mi mahnula, a meni došlo milo.

Bako, ja bih voljela da kad odeš gore, ti kažeš Iti da sve razumijem i da se ne ljutim ništa.
Ali kaži i nekome da mi pošalje snage i rastjera mi oblake nad mislima, kad me uhvati.
Kao onim rajskim suncem, u snopovima, koje se probija nad krošnjama Mušaluka.
I uvijek dođe do tla.
Šapni nekom da mi pomogne, kad mi se misli uskovitlaju i ulove me tuge i nemiri, da sunce uvijek nađe put do tla.
Da odradim sve što je zamišljeno, zadano, i da ne odem prije nego što postanem dovoljno stara da se ne računa kao "napustila je".
Osjećaj napuštenosti je užasan, i nikom ga ne želim prigospodariti, jer je olovno težak.
Zato sam i prestala pušiti.
Zato radim na tome da se ovedrim, ne samo na van gdje sam vedra, nego i tamo gdje sunce teško probija.

Njegova smrt me navela da na tužne načine mislim o svemu, što mi nije nalik.
Sa zlobom i zavišću broje što mi je Ita ostavio u amanet.
A ne znaju da mi je ostavio i to nešto, što njima ipak nije, jer nisu oni bili tu kad je otišao.
Ostavio mi je škrinjicu s preteškim pitanjima, s teškim modrim sjenama, sa čudnim putokazima slučajnosti pjesama na radiju, njegove jedine jakne koju ne mogu baciti, rođendanskih sličica gdje je bio dijete, ostavio mi je svu svoju tugu koju nisam riješila,
u ruke,
u oči,
u tijelo,
u dah,
u prsa,
u život.

I premlada sam da kažem "neću" ili "ne bih".
Kao derviš, koji ujedno ne smije ni derviš biti jer mu je vojnički a istovremeno i bajkovito nježno funkcionirati u ovozemaljskom... ostale su mi teške spoznaje.
I svako jutro, nosila kaput ili ljetnu haljinu, ja udjenem malo Ite u kosu.
Zadala sam si: moram ostati dok ne bude sasvim bijela, kako god znam, a onda ću kao baka iz Mušaluka, laganim hodom, pomirena, dok me ne odvedu neki dobri šumski stvorovi.
Ali u Lici ću umrijeti, i umrijet ću dovoljno stara da nikog ne napustim na kvarno.

Je li mi lako biti?
Nije, ni najmanje. Kao fakir na čavlima, naučila sam sjediti jednako kao na jastučiću.
Čini mi se da je patnja jedna od temeljnih odrednica čovjekovog bivanja.
Čeznem za još ponekim dobrim distraktorom od te spoznaje, zera preteške za 37, ali koja je došla i natrag je ne mogu poslati.

Shvaćam da ova Zemlja nije sreća.
Shvaćam, također, da nije sve ni u sreći.
Da i nesretan moraš moći- i možeš morati. I možeš.