Čovječe, kakav blog!

Tvoj svijet, bez ikakvih metafora. Ono je što je. Za Božić su kolači, tople su čarape, bukovina i kuhano vino. Majci vjeruješ, drugima manje. Neke tvoje tuge, koje nisi znao malo razvodniti, kao recimo ja, maštom ili nadom.
Ne, ti si živio život bez metafora, bio si odviše jednostavan za vjerovati da je sve to igra i trenutak.

Tvoj svijet, s premalo pjesama, slika ili igre.
Sve je tako kakvo jest. Drva su za zimu, a za ljeto malo triščica kad treba topla voda.
I da znaš da poneku kavu popijem, ovako, s tobom- ti bi rekao "ajde bogati vidiš da sam mrtav, bolje bi bilo da posadiš baščicu nego da misliš o tome..." Pitao bi me par praktičnih stvari, i rekao mi da se ne ide iz četvrte u prvu brzinu.

Tvoj svijet, u kojem su stvari, iz nekog već razloga i kriterija, postale uzaludne.
U kojem si sebe, bez metafore i amortizera, imenovao završenim.
A neke su stvari tek počele?
Rekao bi ti to, znao bi razlog, objasnio bi šturo svoj osjećaj.
Nesklon da bol razvodniš u mašti i nadi i u mogućnosti da je sutra ljepše.
Razblažio bi je tek u- alkoholu. A to, nekako, samo pogorša stvari.

Tvoj jednostavan svijet pun praktične obuće, toplih vesti, priručnika za razne alate za oko kuće.
Bilo te teško pokrenuti na izlet, u zafrkanciju... A jesi se znao šaliti, i imao si vesele vragolaste oči.
Ali nedostajalo je te neke metafore koja blaži bol, koja sve stavlja u jednu relativnost pa bude podnošljivo...

Tvoj svijet, tvoje stazice prema mjesečini koje mirišu na travu i zemlju,
tvoj totem ličkog vuka, ipak, samotnjaka,
tvoja vjera u Boga i neke čudne priče o tome da ćeš me čekati gore,
tvoja majka kojoj si jedino, ako si kome, govorio.
Tvoj pogled u daljinu.

I sva moja uzaludna "Ivice, kako je lijepo!"
Gledao si me kao da si mi otac ili did, kao netko tko suviše o životu zna da se prikloni mojim oduševljenjima.
Znao si me ljutiti time što si dalek. Otišao si prije nego što si stigao doći.
Ipak, sjećam se 8.8., bio si sretan i rekao "nazvao sam Rebro i tad su mi rekli čestitam, tata... I prvi put sam čuo "tata".

Ali nikad iz usta tvog sina. Nisi pričekao.
Zaključio si, u svom jednostavnom svijetu bez ijedne metafore, da je dovoljno ovako.

Ostavio si mi ogromno stablo prepuno jabuka.
Predivno mirišu.
S balkona gledam kako padaju, pa ih zraka sunca kao da prepolovi, ali ne.
Ostaju dolje, takve kakve jesu, i mirišu.

Mirišu na tugu s kojom se teško nosim.
Uzdam se u svoje metafore.
U njima je sve ovo "kao da".
U njima stvari i nisu toliko strašne i konačne.

U mojim metaforama, sve ovo je privremeno stanje u kojem svakog boli više ili manje, u mojoj jednako ličkoj ali ženskoj glavi ti kosiš s ocem i djedovima neka nebeska žita, i možda im spomeneš nekad da dolje ima jedna žena koja će moći sama, ma šta ne bi mogla.
Kao da Ličani puno o ženi misle.

U mojim metaforama, iza svake zime dođe proljeće,
iza svake tuge neka snaga,
ja sam se uvijek divila balerinama što je možda malo smiješno za ovdašnje žene s nezahvalnom konstitucijom za gracilnost i fine pokrete:
ali meni su fascinantne što su im lica nasmijana, i sve djeluje lako, makar imale zavoje i flastere.
I tako sam ti ja jedna lička balerina, bez tutua, zbog tih stopala i lakoće i osmjeha.

A sve je to ionako, stara je stvar, "priča o jezeru, o dobru i zlu".
U mojoj mašti, dobro je pobijedilo- samo što ja to ne vidim.
Ali ti si, u mojim metaforama, obeštećen, sretan i traješ.
I bude mi lakše, Ita, kad sve ovo što jest obavijem u tanku paučinastu pređu prolaznosti, tisuća sličnih sudbina, beskrajnih samoća ratnih udovica, žena koje nisu dočekale povratke mornara, u svemir u kojem nekoliko desetljeća ne znači niti treptaj.

U kojoj je i moja sjeta tek jedna nebitna jabučica s golemog drveta, koja će pasti, kao i svaka druga.
I tu je tek da malo zamiriše ulicu kojom si nekad šetao ti, grlen, lagan i nimalo sumnjivo nasmijan.
Sve ovo što se čini kao svemir, samo je jabučica na nekoj golemoj krošnji dvorišta koje ćemo ionako svi napustiti.
I ljubav, i bol, i život, i smrt... Zelene jabučice, nešto veće od pikula, koje ponekad u dokolici ljetnog predvečerja šutnem niz stazu kojom smo nekad šetali držeći se za ruke.

I to je bila metafora, ljubavi ili kraja? U mojem svijetu, kraja nema, i sigurna sam da bih sasvim uvjerljivo zvučala kad bih se pozvala na "rekli su kvantni fizičari", iako daleko bolje razumijem što su željeli reći pjesnici.
Ovako zvuči ozbiljnije, kad je bez metafora. Ulijeva povjerenje, kao dobar auto, Stihlova kosilica, fantastično odijelo ili ono skuplje gorivo jer je kvalitetnije.
Zato ti kažem, rekli su oni, čula sam ja.