Čovječe, kakav blog!

...uvijek postoji još jedna priča.

U toj priči, svatko od nas je osoba za sebe.
Rađa se sam, umire sam. Život mu je sačinjen od vlastitih odabira, duh od vlastitih vrlina i mana, neki govore da postoji i nešto kao Higher Self... U svakom slučaju, postoji individualnost, i svakom od nas je dana u trenutku presjecanja pupčane vrpce s majkom. Čak i majka, gledajući stvorenje iz nje izašlo, spoznaje : to je osoba.
Bilo bi vrlo nastrano da žena, koja je muškarca upoznala s njegovih 46 punih godina, išta previše nakalemi sebi na leđa.
Odbijam i dio u kojem njemu kaleme moju (nesretnu?) sudbinu na leđa.

Ita je Ita.
Ja sam ja.
Iako smo se susreli na čudan, čudnovato blizak i istovremeno čudnovato neblizak način.
I bilo je tu boli koja otupi, paralizira, naljuti, rasplače, zbuni...

Gledajući iste te jabuke, zrake sunca, djecu, svoje ruke, trepavice ili jezero Kaluđerovac...
Ja još uvijek osjećam da sam ja, i da sam ovdje, i da vrijedi.
I u svemu tome, što teško pušta i nikad ne zaboravi... Ja umijem osjetiti i da je sutra novi dan, i da današnji vrijedi.

Ponekad bih voljela ubrzati koju godinu unaprijed- samo da škicnem: hoću li preživjeti u obliku žene, hoću li se rasplinuti, uplašiti, povući... Svakako, njegova smrt nije slučajno dana ni njemu, ni meni. Vjerujem da je moralo točno ovako, iz nekog već razloga, kojeg neću shvatiti.

Da je po mome, poslije večere bih uspavala dijete i vodili bismo sitne razgovore o tome hoćemo li u petak poslije njegovog posla do Karlobaga ili Zadra. Bilo bi malo drpanja nekakvog, naravno.
Nikad ne bih čitala ikakve knjige, kamoli duhovne, kamoli ulazila u židovstvo (strašno mi paše), nikad ne bih ispitivački gledala zvijezde i Mjesec.

Ali nije po mome- i to isto može reći jako puno ljudi, ako ne i svi, u nekom trenutku svojih života, možda i generalno.
Zašto smo ovdje? Ne znam.
Zasad mi dovoljno uvjerljivo zvuči- "da bismo bili dobri".
Moj život trenutno nije puno: kuham, čistim kuću, uveseljavam djecu svime što mi je dostupno.
Inspiriram se sitnicama kao što je veseli lak za nokte ili dvije kapi parfema.
Moj život je trenutno umijeće preživljavanja teškog ataka na smisao.

Trenutno sam izbjeglica iz jednog lijepog i jednostavnog ženskog sna, u kojem sam si namijenila jedan običan, skladan i lijep obiteljski život. Dokaz su mi i knjige o vrtu koje sam kupila dok je bio živ. Malo zelenila, poneka kava zajedno, šetnja s bebom, izletić s djecom tu na koju minutu odavde, malo zezanja i maženja noću prije sna.
Umjesto toga, dobila sam što sam dobila.
Ali bila bih nepravedna prema Bogu kad bih, u ovom čudnom miksu svega, u ovom koncentratu životnih ekstrema, vidjela samo razočaranje i smrt.
Rodilo se, u svemu ovome, živo i zdravo dijete.

Tu smo, živi i zdravi.
Postoje dani kad mi se učini "37 godina je prerano da se radujem tome da smo živi i zdravi... trebalo je tu još toliko života, veselja, ljubavi, smijeha...."
A onda kažem- tko kaže da neće biti?

Jer kao što je Ita ipak Ita- i bit će da su u toj činjenici tajne njegovog bivanja i prestanka (zemaljskog) bivanja...
Tako je i Barbara ipak Barbara.

Neću dopustiti da mi promakne ništa od ljepote koja mi je dana.
Neću zabraniti nijednoj novoj da mi pripadne.
Panta rhei.........