Čovječe, kakav blog!

Imala sam zadnjih dana neke unutarnje težine.
Nosim se s njima na svoje načine- zabijem se u neku vrstu posla, makar to trenutno bilo evo ovo što jest.
Rezultat je taj da bih, po standardima najstaromodnijih Ličana, dobila sve pohvale.
Standard: uštirkano, ulickano, s inovacijom da sam nabavila eterično ulje lavande da "zaljetnim" posteljinu i prekrivače.
Kupila sam nove jastučiće za stolice, nove navlake za kauče... Zapravo, činjenica je da se u ovu kuću nije ulagalo desetljećima i svaki pomak je pomak nabolje.
Da sam vještija, sigurno bih se primila i nekih krečenja, lakiranja ograda- no, s vremenom vjerojatno i hoću.
-----------------------------

Polako rastem, u onom dijelu gdje prestajem biti razmažena.
Imam trenutke kad govorim "ali nisam htjela baš tako nešto puno" i kad mi se čini da nije ispalo fer.
Ali život je čudan zbir iskustava.

Da bih ovog dječaka donijela na svijet, doslovno sam morala proći puno pizdarija i bolnica- i sve je na kraju ispalo perfektno, ali pamtim, pamtim što sam gledala po onim bolničkim hodnicima.
I pamtim tu mamu koja je još puno ranije nego ja rodila (moj je rođen s 3200)... I kako joj govore "ništa od djeteta"- e samo da znate, ta beba, djevojčica, horoskopska Lavica, izvukla se!
Ali to su neke strašne stvari.

Gledam i tu dečka... Skočio na maturalcu valjda u prazan bazen, strgao kičmu. U kolicima "trči" tu mojom ulicom prema Grabovači, gotovo svaki dan.

Djevojka iz ulice, jebiga neki tumor na mozgu odvratni, u odvratno teškom stanju. Navodno bila ljepotica, pametnica...

Što želim reći?
Ne da se tješim tuđom nesrećom, boli me svaka.
Ali ne djeluje mi da je prilagođeno i normalno- kukati.
Djeluje mi da mi je ovo iskustvo donijelo ne čak neki pesimizam, koliko zrelu spoznaju: patnja je dio iskustva.
Uvijek sam ja znala da "neki tamo" ispadnu tužni.
I uvijek mi je bilo žao.
Ali bila sam duboko uvjerena da postoji način da se krupni ćorsokaci zaobiđu.

Pameću. Vrijednošću. Diplomama i silnim peticama.
Da dobiješ ono što zaslužiš, a zaslužio si ako se trudiš, ako si dobar, ako si pretežno OK.
Ali čini mi se da takve pravde ne postoje, i da sam tek sad počela razmišljati na taj način.
------------------------------

Nekidan sam na njegovom laptopu vidjela fejs neke njegove rođakinje.
Niti poznam, niti sam je ikad srela, ali upalo mi je u oči- savršenstvo njenog života.
Djeluje kao apsolutno presretna žena, s tako savršeno složenim životom: odraslom djecom, zgodnim suprugom, doista je lijepa žena, lijepe su lokacije na kojima se slika, lice joj isijava mrvicu botoksa i filera u usnicama ali i jedno zadovoljstvo, spokoj.

Nisam od zavisti, ali pomislih "blago njoj!"
A tko zna što je njena priča, iza tih sličica.
Dao Bog da je doista sve savršeno kao njena frizura, torbica i zalazak sunca nad američkim nebom, dok se za ruke drži s - tako ja to zamišljam- svojim suprugom, jedinim, po mogućnosti da su se sa 16 upoznali.

Ali tko zna što je njeno iskustvo.
Što je tome prethodilo.
Čemu to prethodi.
Ako ništa- a to je ono što me Ita naučio- prolaznosti, netrajanju u ovom obliku, neminovnom kraju.
"Ako je lijepo, i ako je ružno- proći će", tako nekako parafraziram onu priču o dvije kutijice.

Svakako, imala sam sjajne namjere. Svakom bih preporučila te moje želje, koje su ujedno zapravo jednostavne i nisu bile satkane od fantazija: čak pomalo tradicionalne, skromne, pa opet ispale su nemoguće. Meni barem.
Što kaže Đole: dobre su to želje i šteta bi bila da propadnu, nek se nekom ispune. :)

-------------------------------------------------
Polako se odvajam od fiksacije na svoje želje i shvaćam da je sve u prilagodbi.
U tome da budeš "plovan", i da znaš kad plivati a kad plutati, kad protiv struje, a kad se pustiti...
I u toj plovidbi životom, možda je najvažnije znati: nikad ne ulazimo dvaput u istu rijeku.

Sve se mijenja. Dobro je podsjetiti se na to i kad je dobro, i kad je loše.
Biti otvoren za iskustva, jer vjerujem da smo zbog iskustava ovdje.
Proći će. Za par godina, toliko je toga što nas trenutno okupira a nećemo ni znati što je bilo.

Neke stvari ćemo uvijek znati, obilježit će nas. Ali nema tu sramote ni žaljenja: tu smo zbog iskustava, i neka bude da sve to ima neki smisao- ali patnja nas ne mimoilazi, nikoga, bar u aspektu uzaludnosti, prolaznosti, nestalnosti.

U istom tome je i neka vrsta slobode, oslobođenja od strasti- gdje bi valjalo izbjeći malodušnost i nezainteresiranost (što su zapravo jeziva stanja), ali naći se u nekom stupnju odmaka, smirenosti i prihvaćanja.
Svega što jest.

I svakom nešto jest.
-----------------------------------------------------

U rasplitanju nekih svojih snova, shvaćanju da se ne broji šteta nego sadašnja situacija, u istinskom pozicioniranju sebe u stvarnost koja jest i u kojoj nisam ni žrtva ni nesretnica...

Dogode se neki dragi ljudi, u već nekoj svojoj priči, koji me obodre.
Postoji vrijeme kad se sitnice računaju za puno...

(Ana iz Konzuma, najslađa blagajnica ikad, samohrana mama već studentice, muž ju je prevario dok je bila u rodilištu):
----"Ma znaš šta si ja mislim. Kad bi ti umjesto tog spreja, ma zbog malog šta ćeš te otrove udisati... Vidi, odi u poljoprivrednu apoteku pa potraži ......mrežice.... ali ostavi zera više nego što izmjeriš, i odmah kaži da ti daju čavliće.... I pazi tamo kod vas prema šumi ima zmija... To bi bilo dobro da uzmeš koju kokoš, kažu da potamane zmije... A je zgodan, vidi ga što se smije, ma koliko zubi imaš?"

(Jedan dragi muškarac odavde)
----Javi mi se na Whatsapp i napiše mi nešto toliko lijepo, baš sad kad sam u negaciji i neosjećanju sebe ženom, tjelesnom, kad sam nigdje po tom pitanju. I da mi, makar privid ili trenutak, ali da mi osjećaj da ipak jesam žena, o kojoj netko misli, koja nečime ipak probudi u nekom muškarcu nekakav trenutak inspiracije. I osjetim se kao da nije baš tako da mi je sve oduzeto u tom dijelu u kojem- tko zna- sutra ili za 20 godina- i ja imam zbog koga kosu isfenirati, a ne samo vezati u nehajni rep (Bože oprosti mi jer ne znam što činim: prije par dana sam sama odrezala cca 5cm kose na STRAVIČAN NAČIN, da izbjegnem frizeraje i očekivana zapitkivanja o Iti).

(Susjeda, starija žena)
----"Jebem ja njima svima mater, tim Bašićima. Vidi dite, živi Ita. Samo ti rasti, bit ćeš ti gradonačelnik ili župan ili tako neki, e vidjet ćeš ti moja Barbara, sjetit ćeš se ti mene što sam ti govorila. Ima Boga koji to nekako... takvu dicu gleda. A što ćeš ti biti ponosna na njega. A kad poraste malo ovako ću ga naučiti da kaže: STRINA I STRIC, IDITE U PIČKU MATERINU, SVE JE MOJE A VAMA ŠIPAK! E, majku im jebem... Samo se drži, vidjet ćeš ti u što će ti taj mali izrasti, sve će to doć na svoje... E moja mila, što si ti ovdje dočekala... A prokleti bili"
------------inače, ta mi je teta prenijela kako mi je jedna baka nekidan obranila čast pa je Strini Zorki, koja je izjavila "NIJE MENI ZBOG NASLJEDSTVA... DA GA JE NASLIJEDIO ITIN SIN A NE TKO ZNA ČIJI....", otišla dok je ova sjedila na hoklici i na nju vikala "Vidjela sam bebu! Živi Ita! Srami se!" i nastao je spektakl, a naša poštena Zorka, prvi red do oltara, je pobjegla u stan. Hvala im :)*

I u tim bljescima ljudske podrške, rasplinule su se sve moje tuge.
I danas sam opet bila dobro, a bila sam, došlo mi je nešto (ne ide to sve linearno) na nekom mračnijem dijelu sebe, u kojem sam se tješila s "proći će", a to nije dobra pozicija. Život će svakako proći, ali nije poanta u tome da prođe, nego da ga živimo.