Čovječe, kakav blog!

Gledam na to slično kao što roditelji gledaju na djecu s posebnim potrebama.
Ne želim time reći da je Ita bio "s posebnim potrebama" i podcrtavam da je u mnogočemu bio zaista izuzetan muškarac.

Imao je određene greške pa i gafove, koji su itekako isprepleteni s njegovom problematikom.
Neke od stvari koje sam saznala obezvrijedili su mi svaku ideju o tome da me volio, da je ikog volio, i sve to što sam saznala saznala sam nakon smrti. Da nisam, ostavila bih ga - i to je ono što je zajebano: ta smrt je došla toliko naprasno i prerano da uopće shvatim da imamo problem.
Previše o nekim stvarima slutim da bih ga mogla poništiti i da ne prepoznam zloslutni znak njegovog problema, u svemu tome na što bih se inače mogla ljutiti- ali meni je prilično, van spola i van našeg odnosa i van vremena- duši opipljiva njegova duša.
I ne ljutim se ni zbog čega na način da bih ga se odrekla, jer napipavam isti taj kvar, kroz sve to... I shvaćam da je nosio jedan križ koji ga je i sačinjavao, i uništio, i da je to bilo "njegovo" ali ne i - "on".
(Moja mama mi na to elegantiš kaže "ma idi u kurac glupi", pa mu nije htjela otići ni na sprovod, principijelno, tvrdo. I danas mu ništa ne prašta, a znajući je nikad ni neće već će ga tamo gore, ako to postoji, prvo dobro ispljuskati i reći "ma znaš šta, govno jedno" i onda će on njoj "joj Nado nemojte, dajte kavicu da skuham, vi i ja pijemo crnu gorku...." - šarmirat će nju Ita ali prvo će dobiti svoje Sljedovanje, čini mi se).

------------------------------------------

Postoji jedan dio u kojem ga prihvaćam kao sudbinu, u kojoj sam svjesna da se toliko toga moralo poklopiti da bismo odživjeli ove uloge jedno drugome- i svaka logika bi mogla nalagati "pusti u kurac, što ste uopće imali, ništa, tako kratko....."
Ali imali smo.
Rađanje.
Smrt.
I negdje sam, možda intuitivno, svjesna svoje odgovornosti prema Iti.
Svjesna sam da mi je on, takav kakav jest, suđen da u njegovom životu, takvom kakav je bio, .... Ja, takva kakva jesam, budem "izvanbračna supruga", majka njegovog djeteta, i ona koja ga je zadnja izljubila.

Da je nešto htjelo da to bude tako.
I da to bude Perušić, gradić u kojem nisam bila do 2019e (Itu sam srela- pazi ovo- u jesen 2022), a u kojem je moja majka provela prvih 9 godina života.
(Moja tetka i danas nosi plombu čuvenog Itinog oca zubara, taj što je popravio to traje i danas a nema ga 28 godina...)

-------------------------------------------------

Nešto je htjelo. Netko. Zovi to i slučajnošću, jebe mi se kako ćemo to zvati.

I bilo je puno ljepših Balaševićevih pjesama koje su mi se- da je po mome- trebale ispuniti.
Zaslužila sam, prvi sam džeparac potrošila na njegov sladunjavi CD s predivnim pjesmama o ljubavi.
A ispunila mi se "kresni samo jednu sveću na Svetog Jovana"... iz "Kad odem"... I opet ono "hej, budi jaka ti"...

I u toj priči, Ita je bio kakav je bio.
I ja ne perem ruke od njega, niti ga se pred Bogom odričem zato što mi nije ispunio neku ljepšu pjesmu, a snašla bih se i u ljepšima, volio bi mene i Đole na trenutke, umijem ja i ljepše od sprovoda i urlanja "pusti tu flašu" i od buljenja u Mjesec da mi odgovori- kud sad u pičku materinu?

I prihvaćam tog Itu, tog i takvog, kao onog koji je odigrao ulogu u mom životu; i ja u njegovom.
Sa svim nelogičnostima priče, uključujući neoprostivu kratkoću našeg poznavanja a kamoli ičeg drugog: pa čak i ako je naivno i djetinjasto vjerovati da tamo negdje postoji dobri Bog koji će sve to obeštetiti - mi nismo imali nijedno zajedničko proljeće.

Pa znaš, sad će Bog - jer nije destruktivan- reći "evo vam, djeco, proljeće... ti rođen u svibnju, a ti rođena u ožujku... pa niste valjda mislili da sam loš? čekaj, Barbara, evo ti vjenčanica od Cavallija i sad ću ja tebi dodati malo..." ---- puf, zaokruži mi guzu i doda mi u cice i oboje smo isti mi ali sretni, sretni, sretni,.....

Nisam ubjeđena da je tako, mada postoji dio mene koji je apsolutno lud u vjeri da će SVI NAŠI ŽIVOTI- i tvoj, i moj, i svačiji, jednom imati tako nekakvog prekrasnog smisla...
I da ćemo svi jedni drugima zahvaliti što smo - kroz njih- prošli neka iskustva- pa i bolna.

Ako i nije tako, ako je sve najtvrđe i najbrutalnije i najrealnije i najgrublje ....
Ne odričem ga se zato što je činio krive stvari.

-------------------------------------------
Ako je istina što mi je rekla Sandrina mama, tarot-majstorica, i Ita negdje tuguje i žali što se ubio, svjestan da nije smio tako...
Ili ako je ništa i nigdje jer mu je mozak, s ostatkom tijela, istrunuo i ciao ragazzi...

Sa svim mogućim istinama i varijantama, ostajem čvrsto pri ovome:
Ita je bio dio mog života,
i prihvaćam mogućnost u kojoj smo se sreli po čistoj slučajnosti i u kojoj je presudilo da sam bila nejebičarka dugo a on tako zgodno obdaren; u kojoj je njemu trebala neka da skuha poslije smrti mame i u kojoj ništa to nije bilo ni važno ni sveto;

prihvaćam i mogućnost da je sve bila Božja ideja,

plaćanje grijeha iz prošlog života u kojem sam ja njega, možda pod istom ovom Turskom kulom, ostavila s djetetom u rukama,

prihvaćam da je sve totalno nebitan random slijed događaja,

da je najveći i najzagonetniji ples naših duša koje se znaju već dugi niz života....

I u svakoj od tih varijanti, u baš svakom ishodu i raspletu, njega takvog ja se nikad neću odreći.

A jesam stroga i zajebana, i imam mu što zamjeriti, i je me povrijedio, i je bio budaletina u puno toga.
Ali bio mi je dan, u kojoj god od tih varijanti, i on će uvijek, dok god postojim, biti netko moj.

Link

Ne odričem ga se, nikada.