Rekreacija u zrelim godinama
Rekreacija je ljekovita, u fizičkom i duševnom smislu. Redovito se rekreiram, iako mi nije neophodno. Obično to triba onima što ih posao iscrpljuje, a meni je posao hobi, zanimljiv i još izvrsno plaćen. Di ćeš bolje. Pa zašto rekreacija kad nije neophodna? Pa zato jer mogu i hoću, zašto ne?
Osjećaj kad na svom prvom maratonu, i to s 55 godina, utrčiš u cilj je neusporediv s ičim drugim. Možda je usporedivo s usponom na neki od svjetskih planinskih vrhova, ali nisam planinar, pa ne bih znao. vrhunac planinarenja mi je bilo popet se na Mosor pred tridesetak godina, i to je bilo bez problema, a nije mi uopće bilo nešto spekakularno.
Počeo sam aktivno trčati pred 2 godine, dicu podigao (samostalno !), prodisao i šta sad s viškom slobodnog vremena?
Taman sam nekako u to vrime čitao opus Harukija Murakamija i naletio na njegovu autobiografsku knjigu "O čemu govorim kada govorim o trčanju", gdje opisuje kako i zašto je počeo trčati, i to maratone, tek u tridesetima.
Link
Ova fotografija na linku je sa Omiškog polumaratona ujesen 2023., moj prvi polumaraton istrčan ispod 2 h, i to više od 1h po žestokom pljusku. Zapravo, mjesec i po prije toga sam u Rami već istrčao polumaraton ispod 2h, ali tamo je prevladavala velika nizbrdica većim dijelom staze, tako da to neću računati.
Pa kad može Murakami, i kad mogu još neki moji poznanici, obični ljudi, nikakvi nadljudi, pa što ne bih mogao i ja postati maratonac.
I tako u proliće 2022. umjesto dotadašnjeg laganog jogginga jednom do dvaput tjedno (da ne omlitavim, da budem fit), znatno povećam brzinu i količinu trčanja. Najesen 2022. istrčim svoj prvi polumaraton. U veljači 2023. istrčim i prvi (zasad i jedini) maraton.
Rekreacija mi se sastoji od vrta (nije zanemarivo za opću kondiciju i duševni mir), šetam po prirodi, trčanje triput tjedno i to u prirodi ili na tartanu, kako kad, pa na kraju trčanja malo sklekova, trbušnjaka, zgibova, ništa fanatično, odradim trening koji traje oko 1h i to je to, čisto da se osjećam dobro i budem fit. Ne volim teretane, nehumane su. Ne inzistiram da me partnerica prati u rekreaciji ako je ne zanima, eventualno bi me mogla pratiti na bicikli dok trčim.
Nogomet i košarku volim i redovito pratim, ne igram više. Igrao sam dvoranski. Prestao sam prije desetak godina, treba znati kad je vrime za prestati dok si još zdrav, a ne se ozlijediti, npr. kolino i postati polu-invalid kao jedan moj prika sa baluna. Sad su godine za individualnu rekreaciju.
Trenirao sam u mladosti veslanje 3 godine i stekao rutinu treniranja, karate nešto malo i stolni tenis.
Kao dječak i momak po cijele dane sam naganjao nogometnu i košarkašku loptu, čak i na studiju kad god sam mogao, s tim da je na studiju bilo više košarke jer nas je lakše bilo skupiti.
Još od mladosti, po okončanju aktivnog višegodišnjeg bavljenja sportom, ostao sam rekreativno aktivan non stop, to mi je rutina, nešto kao pranje zubi. U zdravom tijelu zdrav duh, tako da nisam totalni novak u rekreaciji.
Godišnje istrčim 4 do 5 polumaratona, a utrke na 5 i 10 km niti ne brojim, bude ih više od 30 godišnje.
Najbolja stvar s kasnim početkom natjecateljskog trčanja je što možeš često popravljati osobne rekorde, a ne kao oni koji su odavno u tome pa su im najbolji rezultati u dalekoj prošlosti, a sadašnji rezultati ih frustriraju.
Također imam i dokaz da sam svršavač , na medaljama sa značajnijih utrka zadnje 2 godine je ugravirano "Finisher" ;-)
Link
Osim toga, stara vlaška poslovica glasi "Kako trčiš, tako *rčiš" (excuse my french ;-)
Ima još jedan veliki benefit od rekreacije: "Tko trči, stomak mu krči" , ode višak kilograma sam od sebe, a u sebe hranu možeš ubacivati lopatom.
Uz fotografiju objavljenu u Slobodnoj Dalmaciji s ovogodišnjeg ST maratona, gdje je fotografu bio interesantan trkač u zrelim godinama koji je pred njim raširio ruke kao da leti (tko li bi to mogao biti ;-))) ili kao da proslavlja tricu kao Aco Petrović ili gol kao nogometaš Montella (zbog toga prozvan aeroplanino), novinarka je napisala: "na utrci ćete vidjeti ljude raznih dobnih skupina".
Link
Kao da je novinarka neka od ovih bahatih sa iskrice u kasnim četrdesetim ili ranim pedesetim koju sam kontaktirao i koja mi je na to odbrusila da sam prestar za nju, tako se i ovo "raznih dobnih skupina" može isčitati "ma vidi onoga staroga šta trči i još se glupira".
Po pitanju toga tko je star, ne bih rekao da je to baš tako, biologija ne tretira jednako muškarce i žene u pedesetim, pored mene većina mojih vršnjakinja izgleda staro i smežurano, čast rijetkim iznimkama i Monici Belucci, koja je starija od mene 3 godine, a i dalje (i to bez šminke) izgleda nedostižno za većinu ženu u kasnim četrdesetim i ranim pedesetim.
Mi muškarci nemamo rok trajanja kvalitetne hormonalne ravnoteže do menopauze, nemamo taj negativni psiho-fizički skok koji nas u kratkom vremenu znatno postara. Možda nisam smio ovu zadnju rečenicu napisati, trebao sam ove bahate i površne ostaviti u uvjerenju da će se još dugo moći bahatiti. Mi muški starimo kontinuirano polako, pogotovo mi koji držimo do sebe.Ha, tko ne voli sebe, nije u stanju voljeti ni drugu osobu.
Također imam izvrsnu genetiku, roditelji su me dobili kad su bili stari, a čak su i u poznoj starosti bili ekstra vitalni. Meni odgovara par godina mlađa žena. Znam što govorim, bivša žena je bila 10 godina mlađa, ove veze su mi bile s 5 do 8 godina mlađim, ali nisu mi veze zbog toga propale, opisao sam to u prethodnom članku. Pa ja još uvijek imam pločice na trbuhu, i to bez ikakve teretane, samo prirodna aktivnost. Po Garmin sportskom satu kondicijska dob mi je 45. Da se razumijemo, ako izgledaš kao Monica, možeš imati i njene godine, neću ti tražiti zamjerku. Tko u sitno gleda, sitno i vrijedi.
Imam još jednu rekreaciju, na selu, na didovini. To je također fizički blagotvorno, a duševno još i više, daje mi zen mir. Na jednoj parceli od oko 1500 kvadrata terasastog terena, na južnoj padini brda s djelomičnim pogledom na more, od nekadašnjeg vinograda napravio sam vrt svaštaru, masline, razne voćke, 50tak stabala, plus posadim nešto povrća, uokolo je šuma, pjev ptica; a na drugoj parceli blizu selu je klasični voćnjak od oko 500 kvadrata di dominiraju trišnje, bude ih po 200 kilograma, ništa ne prskam, sve je bio. Podilim prijateljima i kumovima, okupimo se na branju i usput gradelamo.
Život je samo jedan i (pre)brzo prolazi.
Uz rekreaciju idu i izleti. Volim ponekad poć na neki izlet, na par dana, ove godine sam tako bio u Kopačkom ritu, Osijeku,Vukovaru, na Blidinju, u Ljubuškom, u Mostaru, Sarajevu, Zadru, Višegradu. Ne hvalim se, ilustriram primjerom. Realno se opisujem, da vidiš odgovaram li Ti ja baš ovakav kakav jesam. Ljubuški, Zadar i Mostar sam kombinirao turizam i utrke.
Što se tiče daljih putovanja, volim ponekad negdi poć, ne prečesto, par puta godišnje po oko tjedan dana, nije mi kobra u džepu na straži kod novčanika. Dicu sam prije vodio, sad im više nije đir ić sa mnom. Vodio sam ih svugdi po Hr, a od inozemstva u London, Rim, Veneciju,...
01.08.2024. u 11:09 | Editirano: 02.08.2024. u 11:44 | Dodaj komentar