Čovječe, kakav blog!

Tri mala Roma, dva su sedmaši a jedan osmaš, sjede nasuprot Općine gdje je moj Ita bio pročelnik.

U Perušiću mi je mama živjela svojih prvih devet godina, dok djed, komandir tadašnje milicije, nije prebačen u drugi lički grad gdje su ostali.
Ja nikad, baš nikad do 2019.-e, bješe rujan, nisam bila u Perušiću.
Tog rujna jesam- a ispostavit će se poslije da je negdje te jeseni Ita doživio nešto kao mentalni kolaps- saznala sam nakon njegove smrti, upratila kronologiju i sve je imalo daleko više smisla- jer bilo je tu nekih uznemirujućih detalja o njemu koje sam, također veliku većinu poslije smrti, saznavala.
Taj rujan mi nije jasan- zašto se tad nismo sreli.
Sreli smo se u rujnu tri godine poslije. Ali 2019-a je bila tako ključna u njegovom životu.
I ja sam bila tu.

Moji roditelji i sin su išli kod neke babe, a meni nije bila volja ništa s babama (valjda je to, jebiga, neka moja crta).
Umjesto toga, šutirala sam divlje kestene tamo, preko puta Općine.
Nisam imala nikakve predosjećaje- na kraj pameti mi nije bilo da ću uskoro ja ovdje živjeti, s čovjekom odavde imati sina, a ovo dalje da ne govorimo.
Mislim da bih pala u nesvijest da mi je netko to šapnuo.
Ništa ne sluteći, šutirala sam divlje kestene i sjećam se toga kao sada.

U nekom trenutku, zaključila sam da su se moji zadržali i sjela sam u kafić ispod Općine.
Općina je sasvim obična zgrada, međutim mene je privlačila i buljila sam u nju.
Kasnije sam pričala Iti to, i ispostavilo se da sam buljila u- njegov prozor.

Ali nismo se tad sreli.
I kad god prođem, pitam se zašto se nije moglo dogoditi TAD, a bila sam tamo, bila sam i to s fantastičnom bojom kose, i visoka, i tada zgodna, ma nema greške da mu se ne bih svidjela ajde boga ti.
Ali ne. Srest ću ga tek tri godine poslije, a u te tri godine dogodilo se previše samoće, alkohola, izoliranosti...

Prolazeći pored malih Roma, na mobitelima su, pitam ih kaj to slušaju od muzike.
Sve oni meni to srdačno prikažu, pokažu, ispričaju.
Pojma nemam iskreno kakva je to glazba, ali kažem im da uživaju.
A najveći među njima mi kaže: "znate da se mi odemo kupat sad dok su vrućine na Bazene gdje se peca ali ima jedno misto s kojeg se može skakat pa skačemo".
Pitam ga ja jel bih ja mogla skočiti pošto sam debela na "bombu" pa da sve prska.
Smiju se a debeljuco od njih mi stidljivo kaže "ma niste uopće debeli nešto, ne bi tako bilo, ne bi" kao da me uvjerava i brani čast nas odebljih :)

I dan bude ljepši.
Romi su lijepi i dobri ljudi.
Nedavno je jedan stari Rom na kasi, mom malom Pjeru kupio čokoladnu bananicu.
Imaju dušu.

Inače, Itin bratić se također objesio, jer su mu branili ljubav s Romkinjom, najljepšom, ali Romkinjom.
Čula sam da je imao 19 godina.
I čudno je ovo mjesto, s tom turskom kulom nad nama.
Ima neku težinu, čak i povijest kad čitaš, specifična je.
A ja želim da ovo dvorište postane sretno, i nešto me veže za njega kao da je stoljećima moje.
A tako sam tuđa i ničija ovdje... Ali svoja ipak.
I polako, sasvim polako i nečujno, ja radim na tome da bude sreća. Katkad jest, makar sklepano od malih sličica i detalja, kao ručak "od ničega" iz frižidera koji se bijeli iznutra- pa nekako ispadne baš fino.
Skupljam sve mrvice ljepote. To mi je hobi.