Čovječe, kakav blog!

Ben je bio golemi šarplaninac.
Uginuo je u lipnju, par mjeseci prije nego što će se Ita objesiti, kao da ide izvidjeti hoće li sve biti kako treba.
Živio je jako dugo, i Ita se izražavao o njemu kao najboljem prijatelju na svitu, i da ga je "izvukao" kad je imao "nekakvu krizu"- bio je škrt s informacijama, iako sam nastojala saznati više, no nisi s Itom mogla baš sad nešto puno laprdati ako on neće.

U to kratko vremena što smo bili skupa, počeci naše veze bili su takvi da bismo šetali Bena.
Postoji taj jedan putić, preko našeg voćnjaka pa put šume, koji je čaroban.
Tek sam se nedavno okuražila ponovo proći tamo- bez Ite i bez Bena- s Itinim sinom.
Nisam plakala, ali komotno sam mogla doživjeti jedno osam infarkta koliko mi je sjebano to bilo.

Ben je bio ogroman, tad već stari pas. Izdavale su ga stražnje noge i često bi padao.
Ita bi mu govorio "sunce moje šarplaninsko, star si, e jebemu sunce a kakav si ti pas bio... ma i sad si..."
Istinski ga je volio.
Ja nisam ljubiteljica pasa i bojala sam ga se isprva, ali bio je toliko dobar i drag, da je zbilja malo prošlo dok ga ja nisam počela ne samo šetati, nego i maziti, ljubiti, jednom mi je tom ogromnom glavinom u maženju raskrvario netom operiran nos, imao je glavu kao medvjed.

Ben je pokopan tu kod svoje kućice, a Ita je na perušićkom groblju.
Tako nedavno, šetali smo zajedno i sve se ovo činilo kao sreća.
Sad šetam s bebom, kao da nikad nije bilo silnog šarplaninca,
i visokog, vitkog Ite dubokoga glasa, u čuvenoj smeđoj pilotskoj Bata jakni koja mu je stajala kao nikome.
Vidite, stvar je u tome da sam se osjećala kao najzaštićenija, najsigurnija žena s tim Ličaninom i šarplanincem.

Volim vjerovati da šetaju negdje, po nekim stazama sasvim sličnim ovima, i s lijeve i desne omeđene kruškama, šljivama i jabukama koje mirišu opojno i mirišu na ljubav, jednostavnost, Liku, "kako Bog zapovida" i sreću.
Djelovalo je tako smisleno.
Štošta bih dala za još jedan đir, ali odoše.