Čovječe, kakav blog!

Znaš, i ja često razmišljam o toj granici između realnosti i sentimenta, i zaključujem da je mjera ipak ono što je čovjeku dano da kao svoju mjeru nosi. U rasponu od prezira slabića koji nas je iznevjerio, do zauvijek uplakane i uništene žene koja priča s duhovima, ne mogu reći da se opredjeljujem za neku točku. Prije će biti da me moja priroda pozicionira na jednu od beskrajnih točaka između dvije krajnosti.

Rekla bih ovako...
Prilično sam uvjerena da za njega nije bilo sreće u ljubavnom smislu, kao ni toliki niz godina prije mene (koji mi nije bio sumnjiv u datom trenutku). Sa mnom ili bez mene.
Pa opet, dogodilo se da kao takav pokuša biti tata, i da uspije biti tata, a u čudu rađanja - iako je recept "kako se bebe prave" prilično banalan i svima poznat, ja prepoznajem puno čarobne prašine, sudbine i Boga.
Tisuću se stvari moglo dogoditi u tih osam mjeseci (ranije je rođen), mogli smo dugo ga i bezuspješno pokušavati napraviti, u krajnjem nikad se ne sresti, ne pomisliti.
I pamtim ono zastrašujuće prelijepo nebo nad nama, te večeri kad smo ga napravili, i kako sam pomislila zbog tih zvijezda kako je sve to nekako sudbinski.

Ne, ja se ovime ne ograđujem od svoje loše procjene- ako procjena uopće može biti loša ako je do bebe dovela. Nekako ne umijem to prevaliti preko uma, kamoli usana, da se išta kajem. I shvatit ćeš taj dio kao mama, jednostavno ništa ne bih promijenila. Još jedno pitanje postoji- na kraju dana, biramo li sve što mislimo da biramo, ili se neke stvari događaju suprotno našim formulama, prognozama i naumima?
Ponekad mi se čini da je smiješna riječ "planiram", u tolikim kombinacijama prevrata, promjena nabolje ili nagore, i sve više sumnjam da je naš osobni utjecaj i voljni moment bezgraničan.
Naša pamet. Naša znanja.

Nikad neću biti baka koja će imati puno reći, naslonjena uz peć, o tome kakav je bio djed.
Neću ni o tome kakav je bio tata, a sin ga neće pamtiti.
Imam tek nagađanja o tome što je i zašto i kad krenulo po zlu, u moru priča o ugledu ove obitelji kroz koju prosijavaju i neke koje su ružne, i u kojima čitam temelje njegove nesreće i nesređenosti za vazda.

U cijeloj toj priči, baš takvoj kakva je, ostaje činjenica da smo se Ita i ja našli u pokušaju da budemo sretni.
U tom pokušaju koji nije uspio, rodilo se dijete koje ne bih dala nizašto na svijetu, koje mi je ljubav.
I kad to dijete bude pitalo za tatu, ja neću imati reći nijedno drugo ime nego ono koje jest: Ita.

U pomiješanosti svojih osjećaja, ostajem pri onoj da pogrbljena ucviljena udovica ne bih voljela biti sve i da smo imali beskrajna desetljeća iza sebe. Da smo stigli jedno drugome biti sve.
Štoviše, ta i takva ne bih ni smjela biti, ako sam ja ona sila i snaga koja dvojicu dječaka treba prevesti do stabilnih, sretnih muškaraca.

Postoji, opet, jedan trenutak u kojem sam svjesna zadanosti Itine priče.
Ali i namijenjenosti meni, jer u slučajnosti danas više vjerovati ne znam.
U tome ga se ne odričem- i iako ne živim ni s njim, ni za njega, ni uz njega...
Ja se osjećam bolje kad ponešto od njega uzmem na sebe kao da je moje.
Pa pjevam koseći vrt, za njegov rođendan se dotjeram i popijem piće njemu u čast baš u Perušiću, pa se ne odričem nekih stvari koje znam da bi volio, želio ili čuvao.

Ne na način da njemu robujem, kojeg nema ovdje.
Na način da sebe oslobađam, cijeneći da je bio tu.
I da sam ja ta kojoj je to, u nekoj čudnoj i ubrzanoj priči, ostavljeno u ruke.
Sve to.
Sva imanja, sramote, glupa nagađanja; sinovi; Lika; sjećanje na Itu; Itine želje.
Kao njegova njemu, tako je meni dospjela ta sudbina.

Ja od svoje ne bježim, jer već negdje bi me dočekao osjećaj da sam bila kukavica.
Radije nego kukavica, mogu biti i prašnjava, i sama, i umorna, i uplašena.
Vjerujem u proces, i vjerujem da mora biti ono što biti mora.
Kao što danas znam, bez greške, da je bilo ono što je biti moralo.

Ovako ili onako, Ita je dospio meni takav, i u paketu s time došla je beba koju ne bih mijenjala nizašto na ovom svijetu, došla je i nesreća zbunjujućeg i preranog kraja, došle su pakosti i zavisti najgore vrste zbog imovine koju je podugo vrebao njegov brat i sva seoska zla iz toga proizašla, došao je čarobni vrt i drvene stepenice kakve sam od djetinjstva maštala, došla je čarolija mojeg ovoljetnog golog sunčanja na izvoru Like kad sam imala osjećaj da mi je tijelo napravljeno od samog sunca i lebdjela iznad sebe same, došla je tvrda zima puna drva i špranja i prašine od peleta....

I sve...
Sve što je došlo prihvaćam.
I sve što će doći prihvaćam.
Bila to nova ljubav, vječna samoća, što god treba biti.
Bez bjegova, prečica i anestetika. Bez zaborava, nepoštenja i nasilnih preobražavanja istine.
Ja pristajem da se događa ono što se mora događati.
I čvrsto vjerujem da:

"Voleti je katkad kao potok orati...
Nekad posumnjaš, al' moraš da znaš:
ta se brazda vidi s Neba
i taman je tu gde treba".

Neće me mimoići ništa što mi pripada, kao što nije ni dosad.
Ništa tu Lika ne čini- koliko god pusta bila i koliko god je otkačeno da ovo tipkam polugola u dvorištu bez da itko vidi- jer je beskrajno pusto i šašavo koliko... Vidi mene moja zvijezda.
Svakog od nas.
Ne mimoiđe nas ništa što nam pripada- druga je stvar shvaćamo li to.
I najgori bijeg je bijeg od svog života.
Let it be!