Čovječe, kakav blog!

Uvijek sam vjerovala u vlastite dužnosti i odgovornosti.
Istinabog, ljubiteljica sam drugačijeg, provokativnog, žestokih zajebancija.
Od djetinjstva sam više voljela ekipu s dramske, nego ekipu s francuskog.
U gimnaziji sam s Tixom i Frana-Marijom smišljala kojekakve zajebancije: Tixa je danas tattoo majstorica a Frana poznata redateljica.
Ja nisam ni pokušala, na bijes okoline, upisati ADU, već psihologiju: smatrala sam da je to konkretno, nije zajebancija, nekom pomogneš, i ostane ti vrijeme za obitelj. Iskreno, rajcalo me i što je teško upasti a ja volim izazove- normalno da sam upala k'o iz pičke.
Na faksu sam upoznala Kumu, koja me odmah počela furati sa sobom u Verdi i na tulume njene ekipe s Muzičke akademije, uvijek mi govoreći kako sam puno više "art" od njih.
Odlazile smo podjebavati predsjedničke kandidate alla Boris Mikšić i kačile to na yt, uletavale smo u OTV objašnjavati da mi trebamo imati emisiju.

Naše su zajebancije često bile neshvaćene, čak drugima uvredljive, znale smo raditi baš pizdarije, ima tu priča koje uključuju i murje i hitne... :)
Ali, u svakoj toj fazi ja sam sebi zadavala i uspješno izvršavala da mi prosjek mora biti odličan, i bila sam hiperosjetljiva na nijanse, na ono što je moja definicija normalnog, moralnog, bila sam štreberica i jesam štreberica.
Odskočiti visoko (ili duboko) otkud želim, ali da doček na tlo uvijek bude čvrst.
Volim šale, nakarade ne volim.
Volim provokacije, zlobu i pokvarenost ne.
I u svemu tome, uvijek sam snažno vjerovala u svoju moć, u osjećaj da utječem na svoj život, po mogućnosti još ponečiji pozitivno.

I onda se dogodilo ovo, što me istinski poremetilo u tom shvaćanju, jednostavno nemam više osjećaj da su mojih 180 visoke, da je mojih 80tak kg teško, da sam ja snažna, ma koliko bila glasna,
i ma koliko mi je prijatelj Žarko još otkad govorio "druge žene se šminkaju da budu ljepše, a ti da budeš opasnija, de bre skini to crno s očiju lepša si kad ne uradiš to sranje",
i ma koliko ja zaista imam neku svoju furku koja prolazi primjećeno,
suštinski osjećam se sitno,
krhko,
i prvi put prihvaćam tu mogućnost.

Možda je moj Ita završio na tom prokletom štriku zbog nekog kemijskog nebalansa u mozgu tog dana.
Zbog nešto malo nečega što se poremetilo.
Moja nemoć u toj priči upravo me izluđivala, bjesnila sam, JA sam trebala spasiti i spasila bih, uostalom i susjedu Kristinu sam, ne bi mi ni bio prvi.
Ali nisam.
Jednostavno ništa nisam učinila, nije me ni pitao, nitko me ništa nije pitao oko toga.
I taj Ita koji je mogao tisuću osamsto stvari ko iz pičke, NIJE MOGAO OSTATI ŽIV.

I ta nemoć mi je novi koncept.
Pucao mi je taj događaj u koljena, ne da umrem, ali da kleknem dok ne uspijem dalje.
Ima tu stvari koje su nalik depresiji- nikad prije u životu nisam znala imati masnu kosu ili nositi u grad isprane tajce razvučene na guzici.
Zapravo, nije. Više je- shvaćanje života i sebe drugačije nego dosad.

Ja sam PLANIRALA, HTJELA, štoviše i pristala na određene "žrtve" i promjene u vlastitom životu.
Smatram da sam i ovdje štreberski učinila sa svoje strane sve što treba za tu neku našu sreću.
Ali je iznegirano, i to nečime na što nisam imala utjecaj, o čemu da stvar bude gora ja nisam ni znala.

I bilo je stravično shvatiti tu njegovu konačnost i krhkost.
BUM- šaka zemlje na sanduk i ne možeš, ništa više ne možeš. Tata me držao toliko čvrsto za obje nadlaktice i šaptao "ššš, Babalela, ššš, dobra budi"- šokiran, traumiran, nesretan do kostiju i brinući hoće li njegova konjasta kći koja ga je prerasla možda i skočiti od jada u tu rupu, tako sam mu djelovala.
Nisam, stajala sam i gledala tatu bez treptanja dižući obrve, i pitala sam ga "tata, to je to sad, što sad, tata kak?" vrlo nesuvisla, a on nije ispuštao moje nadlaktice i govorio "dite moje, malo moje, ššš, šššš"
I to je bilo to.

U mrtvačnici sam doživjela potpuni slom svih ideala i vjerovanja.
Ležao je tamo, pocrnjelih ušiju, i najsuvislije što sam znala je da zagrijavam njegovo tijelo hladno kao zamrznuta pileća prsa iz škrinje, da palcem "brišem" trag štrika i da mu otvaram oči da me ne zaboravi kad ja dođem gore.
I iz tog prostora sam također morala izaći u nekom trenutku.
I OSTAVITI GA MRTVOG.

Nemoćna.
Mala.
Podložna, kao i on, nekom biokemijskom procesu u mozgu ili kojem drugom organu, raku, udaru automobila, čega god.
Toliko mala i u rukama tko zna koje sudbine, glumica i statist u tko zna čijoj ideji, ali prvi put mi se učinilo: ne režiram.

Ne režiram. Prvi put shvaćam da nije onako kako ću ja, u rokovnik, svim svojim zafrkancijama i stilu usprkos, štreberski zadati.
I kako ću, nezgodna i nelijepa ali moćna sa 180/80, ja učiniti.
Ne režiram. Ništa me se nije pitalo.
Bila sam marioneta u nečijoj mračnoj koreografiji na temu smrti, boli i života poslije.

I prvi put u životu shvatim: kako sam krhka, nevažna i pojma ni o čemu nemam.