Čovječe, kakav blog!

Nekidan sam dopustila da perušićko slavlje prođe mimo mene, odnosno ja pored njega, kao da me se ne tiče.
Došavši doma, doživjela sam nešto kao ultimativno pitanje sebi: mogu li ja ovo, je li ovo moja priča.
Bila sam tužna, ali i umorna od tog osjećaja koji mi je dosadio. Ono što sam prepoznala: iz ove priče ima pređe za čitav život provesti u tkanju tuge, u perpetuiranju motiva jezivog vješanja, u "nemam nigdje nikoga" u "zašto" i... Opasnost je u tome da se ta navika ne prekine, ma koliko da ostaje kao činjenica. Činjenica čega, neke prošlosti ili sadašnjosti? Uzburkalo me i sljedeći sam dan sebi zadala zadatak:

u Perušiću ću provesti tri sata dnevno izvan kuće. I jutros sam odradila tako, s bebom, obzirom stariji spava bar do podne pošto je dečko Dalmatinac i u pubertetu a ne da će s materom sjediti i kao nekad piti sok. Ne moraš, sad imam ovog a ti si nađi curu pa kad se vidimo u kafani poslat ću vam bocu Chivasa samo da ustanovim da te zanima još nešto osim igrica. Svoje ću snahe okititi paunovim perjem i jabukama od zlata, jer ova Gen Z mi se čini dosta neromantična, tako da čim dođe kakva snaha potencijalna evo mene sa zlatnom kajlom, nek nosi mala kao da je protojerej stavrofor.

Ništa se tu pokazati nema, krkala sam te krafne, pa opet za Liku sam seks bomba jer ovdje ako si mršava odmah pukne priča da si ili narkomanka, ili imaš rak, ili imaš sidu, ili kombo svega toga. Pala je minica, sranje s Temua s 3 eura, no komunalci i poneki susjed 80+ u njoj su očito vidjeli zlatnim vezom istkan nevidljivi "Gucci"- nije to prizor, ali kad ti u mjestu živi 90% udovica blizu 80 godina, dobra je i (doduše isto udovica) blizu 80 kila (zera preko, ajde da ne bude da lažem... jebale te krafne, tuko autodestruktivna, sad reci je li vrijedilo).

Obavezno odredište nam je parkić- Perušić ima divni dječji park samo što je uz cestu i trebalo bi staviti ograde;
kao što bi i na groblje trebalo staviti neke čemprese a ne da svaki put kad prolaziš se moraš sjebavati.

Poslije toga, pekara zbog mekanih peciva (ovog puta za bebu, a mater nek zatvori labrnju prokletu na ugljikohidrate!!!),
pa kava.

Zaključila sam da je dosta Cadillaca- gdje sam izlazila s Itom.
Zamislila sam da je sve to neka igra u kojoj je Ita naprosto meni prepustio Perušić i sve to, i da ja moram naći "svoj" birc.
Od četiri moguća, ja sam izabrala Life- koji je uistinu moj, jer to je onaj u koji sam sjela kad sam prvi put, sama, došla u ovo mjesto. Ujedno je nasuprot zgrade gdje je živjela moja mama kao djevojčica, i ispod nekadašnje policijske postaje gdje je moj djed bio komandir.

Na povratku kući, tri babe na hoklicama. Pozdravim kad su već blenule, mada su vjerojatno blenule zbog minice koja je za ovakvu vukojebinu prilično skandalozna (iako ovo nije kratko nešto jako, ipak imam obzira u odnosu na teretnost vlastitu, mogu ja puno kraće a i rado bih).
Baba1: Hoda li?
ja: ne još, stoji....
Baba2: Kad je rođen?
ja: osmi osmog
Trio baba: a dooobro, ne treba još ni hodat
Baba1: Isti ćaća... Isti ćaća...
Baba 2: A kad će drugo?
Baba 3: Ona je od Ite... (šuška nešto)
Baba 2: A... (i pogleda kao da ću je sad prebiti ili što li, sva se sjeba)
ja: Ma sve u redu, bila sam plave kose onda...
Trio baba: e, e, plava... Nek je živ i zdrav... Prilip je... Ame meni ame meni...
Baba3: E pa nije Ita jedini koji ima kurac! Stigne ona kako ona hoće i po svom!
Trio baba: e, nego kako, kako ne, Bog ga živio šta je lip...
I tu se negdje pozdravismo, mahnusmo, izmigoljim se

Ali nema greške, ako želiš biti u Perušiću sve se zna.

Pa kad se već znati mora, nek se zna da smo živi i zdravi i, Bogu hvala, dobro.
I da mater, uz hiljadu problema, nema problem celulita.
A ni Ite. Jer zamislih: sve je to igra, unaprijed zapisano nešto, u čemu je najbolje: uspraviti se u ramenima i reći: živote, tu sam, što ćemo danas lijepoga?

Pa polako, dan po dan. :)

Turistička razglednica Perušića za vas: Link