Imati i nemati

Dugo godina sam bila sama, i to mi samovanje nije bilo teško. Kada bi me neka od mojih prijateljica oprezno pitala ima li kakve romantike na vidiku, ja bih samo odmahnula rukom. Što će mi netko novi u mome životu kada sam si sve tako lijepo posložila i sve mi tako dobro ide!
A onda sam se prije 3-4 godine razboljela i postalo mi je jako naporno svima objašnjavati kako je do toga došlo. Sve one male stvari, mali pomaci i pogoršanja koji su se godinama skupljali; stalno sam se morala vraćati na početak, stalno prepričavati iz početka, i ako sam nešto zaboravila spomenuti, onda su me ljudi sumnjičavo gledali jer nisu mogli zbrojiti dva i dva.
Tada sam si jako poželjela imati uza sebe nekoga tko bi poznavao sve korake razvoja događaja, tko bi mogao popuniti rupe u mojoj priči ili je ispričati umjesto mene.
Tada sam prvi puta poželjela biti dio dvojine, kao 'AnaiVedran', jedna riječ...
Tada sam prvi puta osvjestila da je zajedništvo u zrelim godinama bitno drugačija kategorija...
Dok smo bile mlade i moje su prijateljice pričale o djeci, o muževima, o kreditima, ja sam se samo smješkala, kimala glavom, i vrtila u glavi 'Passinger' od Iggy Popa. Nisam ih mogla razumjeti, nisam se mogla poistovjetiti s tim aspektima njihovih života. Ponekad mi je bilo žao što su se oni prekrasni, veseli, zaljubljeni parovi pretvorili u pojednostavljene funkcije njihovih života; u mame i tate, koji stalno jure i žure i voze djecu po aktivnostima i po rođendanima i dani su im prepuni rasporeda i obaveza.
Ali sada, nakon 20-25 godina, kada vidim svoju prijateljicu i njezinog muža u trenutku kada se pogledaju u oči, ja vidim da oni mogu jednim pogledom razmijeniti informacije koje bi popunile poglavlja. Dok sam ja vidjela samo hektične rasporede i jurnjavu (i mirno čitala uz šalicu vruće čokolade), sada mi je jasno da su oni konstantno izgrađivali mreže povezanosti i razumijevanja, na svim razinama.
I to je ono što ja želim...
Tu dubinu, tu dvojinu...
Ponekad mislim da je to nemoguće. Propustila sam dvadeset ključnih godina, nema prečica u razvoju dubokih odnosa!
Ali onda shvatim da nije samo vrijeme faktor: ja sam sada drugačija, ja sam sada spremna na takvu komunikaciju, ja sam sada spremna pustiti nekoga u svoj život, i ne bojim se više da će mi pobrčkati moje uredno posložene kockice!
Trebalo mi je 50 godina života da istinski poželim uz sebe imati ravnopravnog partnera, ne samo kao nešto što bi moglo biti jednog dana, već stvarno tu i sada. Godine i zrelost su učinili svoje i ja sam se promijenila; nešto se u meni značajno pomaknulo, promijenilo moju unutarnju ravnotežu.
Zanimljivo mi je promatrati tu promjenu. Želim vidjeti kamo će me odvesti!

Zažmuri se na jedno oko
Zaviri se u sebe u svaki ugao
Pogleda se da nema eksera da nema lopova
Da nema kukavičijih jaja

Zažmuri se i na drugo oko
Čučne se pa se skoči
Skoči se visoko visoko visoko
Do navrh samog sebe

Odatle se padne svom težinom
Danima se pada duboko duboko duboko
Na dno svog ponora

Ko se ne razbije u paramparčad
Ko ostane čitav i čitav ustane

Taj igra

V.. P...

Jes li sigurna da to želiš ?
Ako jesi,na pravom si mjestu .

Ne fali tebi nedostatak ljubavi, nego te počeo prati strah od starosti.

:))
misliš da možeš tak isključ, uključ ?
tvoju zapravo narav, naviku,way of living ?

svaka čast ak možeš

samovanje uzima svoj danak, htjeli si mi topriznati ili ne..

al sretno