Nekomu...negdje...

Koliko čovjek u sebi može prikrivati neku istinu; recimo istinu da ne vidi svoju sreću u ničemu, osim ako je nema s nekim dragim podijeliti. Čemu onda trud i borba za uspjehom? I ne samo poslovnim uspjehom...uspjehom kao čovjek...da ostanem čovjek. To me počinje brinuti. Postajem ljuštura...i sve je manje osjećaja za neke nove ljude u mom životu da me prosto plaši ta istina...... I kada mogu ja neću da budem slobodna...želim da sam zarobljena nekom ljubomornom osobom koja želi svaki trenutak da provede sa mnom...želim da me netko zove u 2 ujutro da vidi spavam li...želim da netko kaže kako mu nedostajem i da dolazi da me zagrli...
Postoje stvari koje mogu da priznam; to da sam svaki trenutak dalje od ideala ljubavi jer previše gledam u budućnost.
 Postoje stvari koje ne mogu priznati: da smo svi zamjenjivi,i u srcima dragih nam ljudi i u njihovim životima. Sada je sve nekako novo i drugačije kada na te stvari gledaš iz daljine i sa distance. Nekako je sve drugačije kada na te stvari gledaš znajući neke istine koje ne možeš u prvi mah odmah priznati...i koje i dan danas ne možeš sebi priznati...ne možeš priznati...
ali sa njima moraš živjeti...jednostavno...moraš

kad smo u centru nekih stvari, jednostavno ih ne vidimo... ali uz mali odmak... a može se odmaknuti... sve izgleda uvijek sasvim drugačije...

odmak je u ljubavnickoj zaljubljenosti kontraindiciran. ? ;) no zaljubljenost ne traje, a ljubavni mir donosi i neke dublje i manje lake istine...