balada botswana

ponekad prođem istom stazom pa mislim da sigurno još uvijek znaš kako je tamo negdje na sredini ista ona klupa na kojoj smo sjedili jedno do drugog, ali opet možda uopće ne razmišljaš o njoj jer si je jednostavno odavno zaboravila što je možda i normalno nakon svih tolikih godina.

nekako želim da znaš da ta staza još uvijek postoji i da je na njoj još uvijek ista ona klupa iako mi godine ne dozvoljavaju da je imenujem udobnom jer više ništa nije udobno kao nekada, ali uredu i to je možda normalno nakon svih tolikih godina.

znam i da sve manje sjede po klupama jer to u ovo vrijeme danas nije praktično kada su dostupne tolike virtualne klupe na kojima se tako ne sjedi, ali su tu tek da možemo reći da ih imamo u tom nekom virtualnom obliku kojeg u isto vrijeme preziremo i s druge strane možda ne znamo kako bi više bez njega jer i to je možda normalno nakon svih tolikih godina.

što god da učinili s klupama, one su na stazama da nas na kratko podsjete da su nekad neke povezale ili pružile trenutak mira umornom tijelu i umu. nadam se da i ti koračaš stazom na kojoj čeka klupa sjećanja nakon svih tolikih godina.