za one od nikuda na putu za nigdje

Link

Link

Link

Link


Da mi je samo na tren

Zaustaviti vrijeme

U prošlosti jedan dan

Da ponovo vidim

Osmijeh njen



Najljepšeg cvijeća sjeme

Sad krasi joj vječni san

Njoj, što sretna je bila;

Odnijelo je ljetno jutro

Sada anđeo je

Nebeskim carstvom

Širi svoja krila



Da mi je na tren samo

Otići na to mjesto tamo

Glas da joj čujem

Kosu da joj pomilujem

Da probudim je polako

I na uho joj šapnem:



Nedostaješ mi jako...






Link

Link
Link
Link




ruganje grešaka



pognutom glavom hodam

zamišljeno gledam

možda ,

koračam pogrešnom stranom

ulice ili

ulicom...






gdje žive bol i tuga

Izgledam tužno

ili čudno

a svaka greška moja u

lice mi ruga...





i dalje koračam

još se ne dam....

odbrojavam dane,

čekam

i

gledam...





Link

Link

Link

Link

Link




kubikaši




Nizvodno pored rijeke ima dosta divljači.Mogao sam poći tamo,a mogao sam se prebaciti čamcem u prostrane

baranjske šume.Na usamljenim jezercima uvijek ima divljih pataka,a kad je sunčan zimski dan,na polegloj šaši pored

riječnih rukavaca mogla se uz povoljan vjetar iznenaditi i poneka zadrijemala divlja mačka.Ali kad bih izjutra izlazio iz kuće

s puškom o ramenu,(puška je uvijek bila prazna-municiju nikad nisam nosio sa sobom)sve češće sam polazio uz rijeku

i išao prema šumi iz koje su dopirali potmuli glasovi ljudi koji gradili neki ribnjak.Tamo nema divljači,jer ona ne vjeruje

ljudima i kada u rukama drže ašove i lopate.Ali mene je tamo nešto privlačilo,nešto što mi nije bilo sasvim jasno,ali čemu

nisam ni tražio objašnjenje...







Provlačio sam se između sparušenih vreža kupina i ubrzo nailazio na grupice kubikaša koji su nasipali zemlju na

pojedinim dionicama nasipa.Bili su to ljudi iz raznih krajeva,koji su sa svojim čatvrtastim dvokolicama i mršavim

kuštravim konjima išli za zaradom širom zemlje,svuda gdje su se obavljali kakvi veći zemljani radovi.

Mrki ćutljivi ljudi uzdržano bi odgovarali na moj pozdrav pogledavši me iskosa,a ja sam sjedao pored vatre koja je tinjala

u nekoj udoljici u njihovoj blizini i,podstičući ugarke,gledao ih kako rade.Poneki od njih prišao bi vatri da u prolazu zapali

cigaretu,pa pošto bi za časak prigrijao na plamenu svoje velike ispucale šake,ponovo bi žurio za dvokolicom,dok je u

njegovim plitkim gumenim opancima gnjeckalo ljepljivo ritsko blato.







Pokušavao sam da započnem razgovor s nekim od njih,zapitavši ih ponešto,ali su njihovi odgovori bili

kratki,odbijajući.Jednog,koji je po dalmatinski uzvikivao na konja,zapitao sam odakle je..A kad mi je on,pripaljujući

ugarkom cigaretu,pomenuo jedno meni poznato dalmatinsko selo,ja sam mu počeo živo pričati kako sam bio tamo i

kako mi se tamo dopalo...Odmahnuo je rukom i otrčao sa svojom dvokolicom.A ja sam,ušutio,gledao za njim s nekom

prazninom u duši.

Nalazio sam se u njihovoj blizinima ipak nekako udaljen,stran,kao da je između nas postojala neka nevidljiva zavjesa.

Oni su meni gledali čovjeka,mladića,koji u toploj zimskoj jakni besposlen švrlja s puškom po šumi,dok su oni radili na

zimi u lakim iskrpljenim odijelima.Ja sam za njih pripadao jednom drugom svijetu,svijetu koji ne dijeli njihove brige i

teškoće.Pa ipak,u njihovom držanju nije bilo mržnje i pakosti.Oni nisu ni mislili na to,a meni je bilo žao što me ovi ozbiljni

radni ljudi ne smatraju više svojim,pa sam s nekom mučnom nedoumicom u duši odlazio od vatre i šutke zamicao u

šumu.







Jednog vjetrovitog zimskog dana nisam izlazio u šumu.Sjedio sam u sobici i pored tople peći i zapisivao svoje misli,i

sjećanja na papir..Vjetar je u naletima donosio škriputanje kubikaških kordi,a ja sam ,osluškujući ih-razmišljao o njima..

Zamišljen,gledao sam rijetke snježne pahulje koje su lelujale ispred prozora,kada sam spolja začuo nečiji uzbuđen

vrisak:

„Eno dave se neki konji!“

Istrčao sam napolje i u obližnjem zatonu ugledao dva žuta konja koji su se,frkćući uplašeno,batrgali po mulju i

vodi.Uslijed mrazeva,Dunav je u gornjem toku bio u opadanju.Povlačeći se.voda je zatonima pored obale ostavljala

široku traku poroznog mulja,po kojem se prekonoć bila uhvatila ledena kora.Zavarani na izgled čvrstim tlom,konji su

pošli da se napoje,ali kako je ledena kora prema rijeci bila sve tanja,to su ima prednje noge propale u blato i oni su se

survali u zaton.Pri svakom pokušaju da se dokopaju obale,noge su im sve dublje tonule i voda im je bila stigla do iznad

polovice rebara...





Kako im sa obale nisam mogao prići,sjeo sam u čamac i,hvatajući jednog po jednog za oglavinu ulara,pokušavao sam

da ih navedem na dublju vodu prema jednom dijelu peskovite obale.Konji su istezali vratove i muklo rzali,ali se nisu mogli

pokrenuti.Gusto ljepljivo blato sve ih je više vuklo u dubinu.Kad bih im se sasvim približio,hvatajući ih sa strane za

grivu,oni bi prebacivali glave preko ruba čamca i,istežući vrat,pokušavali da u njega uskoče,pri čemu me nekoliko puta

umalo nisu izvrnuli.

Videći da im sam ne mogu pomoći,požurio sam na brežuljak obale i počeo da vičem:



„Kubikaši!Hej,kubikaši,evo konji vam se dave!“

Nekoliko trenutaka u šumi je zavladala tišina,a onda se čuo nečiji mrzovoljni glas:

„Ma čiji konji,sunce im božije?“

„Vaši!Vaši!vikao sam do promuklosti,,,

„Dva žuta konja se dave!“

Onda se čulo kako neko nekom dovikuje:

„Biće da su onog Slavonca što leži bolestan u baraci!“

Odmah zatim čulo se sa svih strana:

„Evo nas,evo!“

Malo poslije čulo se kršenje grana kroz šumu,i dvadesetak ljudi izbilo je na obalu.

Spazivši konje kojima su još samo glave virile iznad vode,dva mladića,ne osvrćući se na moja živa upozorenja,potrčaše

prema njima.ali z trenutku propadoše u blato do iznad koljena.Neki od njih prasnuše u smijeh i,pruživši im ruke,izvukoše

ih na čvrsto tlo.Onda je neko povikao

:

„Granje!Trpajte granja!“


Tada smo svi lomili granje sa okolnih vrba i bacali ga u blato.Ja sam donio sjekiru pa pa smo sjekli čitave stubove i

polagali ih prema konjima...

Zatim su ona dva mladića što su bili propali u blato,držeći se za ruke,pošli prema konjima.Granje pod njima se sleglo i

oni su sve više tonuli u mulj,cvokoćući i uzvikujući od zime.Kada su dospjeli do prvog konja,voda im je bila do iznad

pojasa.Uhvatili su ga sa obje strane za grivu,a mi smo im ,gazeći prijeko granja,dodavali rule i lančano ih vukli prema obali.Ali svi pokušaji bili su uzaludni.

Trupkali smo mokrim nogama pored obale i nemoćno gledali kako se preko očiju ozeblih konja navlači bjeličasta

skrama.Oni su se već bili predali sudbini ,i još samo koji trenutak pa će se svaliti u vodu i s njima će biti svršeno.

Odjednom mi je pao pogled na debeo lanac za koji su se vezivali ribarski čamci.

„Lanac!Lanac!povikao sam

„Da ih vežemo lancem,prijeko sredine!vikao sam i mlatarajući uzbuđeno rukama ,pokazivao kako bi to trebalo učiniti...


Nekoliko kubikaša potrčalo je za mnom i donijelo lanac,onda su dvojica starijih kubikaša zašla u vodu vukući jedan kraj

lanca čija je krajnja karika bila nataknuta na jednu vrbovu rašlju,utonuvši gotovo do ramena u hladnu vodu,provukli su

lanac ispod grudi konja i napravili omču oko njega.Zatim smo se rasporijedili duž lanca i složno ga povukli.Konj se u

času svalio i nestao pod vodom,a mi smo povikali:

„Sada!Sad!“

I još snažnije povukli.Na mjestu gdje je konj potonuo izbio je muljevit klobuk vode i konj je,ležeći postrance,kliznuo ka

obali...

Ubrzo smo na isti način izvukli i drugog konja pa smo ih,sudarajući se,živo trljali gužvama suhog šaša,sve dok se nisu

oporavili i počeli da čupkaju žbunje oko sebe.


A kada su mi mokri i promrzli kubikaši malo poslije pružili svoje velike i čvrste šake i,poskakujući od zime,počeli zamicati

u šumu,ja sam osjetio da ipak dan nije prošao uzalud...

da ipak ne živim uzalud....





Link


ps.

velika zahvala Adamu P. Iz Bačkog Monoštora koji mi je ustupao njegov bivak šumi blizu Dunava gdje sam svojim čestim

dolascima stekao uspomene za cijeli život...moj..

zahvala i za srce i zlato....

Link

Link

Link



Zatvaranje otvorenih stranica



Ja sam onaj od onih

koji poštuju granice,

ne praštam neoprostivo

zatvaram otvorene stranice

ne praštam druge

na to nemam pravo,

iskoristili me mnogi

sebe uvijek sam dao




Znam sta hoću

ali ne i kako doći do toga,

ne bojim se nikog

jedino sebe i Boga.

U meni se

radost i tuga stisle

dvojim da li mogu dati

isto ili više

no što drugi daju

ili mnogi misle...




odbacujem uvjete

poštujem pravila,

tvrdoglavost me moja

u nezgodu često stavila.

život promatram kao vagu,

jednom ode na dobro

drugi put sve ode k vragu...




Ne živim

proslosti i budućnosti

ne zelim se dati,

pomalo pišem,puno sanjarim

teško ko može starog vuka

da shvati.

I kako reče Bora Čorba:

( „Idi sad, nemoj da budeš sa mnom,
ne čekaj - bolje idi što prije...
Teško je,
u mome svijetu tamnom,
teško je kad se izgubi baš sve...“ )

život je stvarno neprekidna borba...



Link

Link

Link

Link



Zora je...

čuje se cvrkut ptičica...

na istoku ,nebo se počelo rumeniti...

jutarnja svježina zasićena mirisima šume dopire kroz otvoreni prozor...

navlačim pokrivač do brade,vrpoljim se pod njim...

budan sam,neobično se osjećam,zbunjeni osmjeh mi preko lica...

da...

tu sam...

neobično mi čuti disanje još nekoga kraj sebe.

Okrećem se na bok,glavu podbočio dlanom i

gledam te...

Mirno spavaš, usne su ti blago razvučene u osmjeh,prsa se lagano uzdižu i spuštaju....

pogledom ispitujem svaki djelić lica...

mislim u sebi ; kako si dobra i draga....

Nesvjesno,ruku zavlačim pod pokrivač i spuštam na tvoja prsa...

Osjećam toplinu i nježnost...

lagano te milujem...

želim te ljubiti,vrhovima usana prelaziti preko kože...

Primičem se bliže tebi...

glavu naslonio na rame...

lagano trljam obrazom...

nježan poljubac spustio na vrat....mmmmhh...

osjećam miris tvoga tijela....kako me uzbuđuje......

Trgnula si se.....

rukama me zagrlila i privukla sebi....mmm...

tako volim da si u mom naručju,osjećam te tako voljenom i zaštićenom....

treperiš od čeznje i ljubavi,nježno te milujem po glavi,prstima polako prelazim preko lica,usana,...

izdižem se i ljubim te laganim poljubcima.,spuštam usne na tvoje...

uzvraćaš mi poljubac...

Vani je svanulo,prve zrake sunca se probile i toplo nas miluju...



....a kada tako sanjam obično mi se i desi jednog dana...



dugo već ne sanjam..
(20.12.2010.)






Link

Link

Link

Link

Link
Link



al' zapamtite moj je posljednji stih......



Nešto sam izmedju života i smrti,

pojam sam trenutka ali i vijeka,

oko mog prsta zemlja se vrti

i više i manje sam od čovjeka.

Jednom ću napisati pravu pjesmu,

pa makar protiv sebe,protiv svih,

protiv života,sreće i ljubavi,

al' zapamtite moj je posljednji stih......


zv





Link

Link
Link





Nešto sam izmedju života i smrti,

pojam sam trenutka ali i vijeka,

oko mog prsta zemlja se vrti

i više i manje sam od čovjeka....

Ne mogu biti ono šta nisam,

ono šta nemam,ne mogu da dam,

al' da ću te voljeti ovakav kakav sam,

doživotno obećavam.....




Link
Link

Link

Link




Ostavili

"djevojčicu koja place"

uz drvo na ulici...

Udomio sam je i obrisao

prašinu sa suza,

rado bih obrisao

i suze...


Link

Link

Link
Link


zabluda



Baš tako kako i piše...

sve potrage...

sve dvojbe u svezi srodne duše

ili

traganjem za svojim licem ljubavi

sve

sve je zabluda...

iluzija.

svi što u potragama

stigli smo i na kraj

svijeta

da smo pogledali

oko sebe

možda bi vidjeli,

možda je ljubav kraj nas bila

možda je i ona o nama,

kao mi o njoj,

snila...






Link

Link

Link

Link




kao i uvijek sam

Koračam

smjelim korakom

Otvorenog srca

čiste duše

u pravcu odakle

vjetar piri

naviknut da moji snovi

se ruše




Link


nigdje ne žurim

ništa ne ganjam

u stvari ni ne sanjam

dane ne pamtim

kao dobre ili loše

ne popravljam loše veze

nit obnavljam propuštene početke

ne pravim nikad izuzetke

no još se nadam


da ipak

rijetki sretnu rijetke...


jednom...






Link

Link

Link
Link
Link




Posmatrajući zapis sa distance od skoro pet godina smatram da se ništa nije bitnije promijenilo...







lice moje ljubavi..



nisam uspio za sebe napraviti vučicu.

vukovi se ne stvaraju...

jesu ili nisu...

kad tvoj odabir bude vučica...

odazvat će se.

vukovi se ne nude...

oni se naprosto dozovu...

da.






njihova priroda nije samoća...

ali snaga ljubavi je samotna.....

zbog svoje čistoće.

istina me oslobadja...

da sam kojim slučajem..ikad bio

odabran(našao tu svoju vučicu)

nikad ne bih bio sam a ni ona!!...



Link


da sam ikad sreo svoju vučicu...

da mi je ikad rekla:

budi samnom,..

budi moj vuk...

nikad ne bi prošli sve ovo..

sve oko mene je iluzija...

nemam nikog

ne znam nikog tko ne može

zaspati ni probuditi se

bez mene...

tko ne može

ni smijati se ni plakati

bez mene...

kome sam kao dah života...

tko ne može da me ne dodiruje...

da me ne ljubi...

da ne vodi ljubav samnom...

zaista ne znam nikog

znam da nisam skroman...

da...



Link


i nije lako...usuditi se...

kad u sebi nosiš i znaš i tražiš da ugledaš lice

za kojim toliko čezneš....

i kad ga već ,odustao od mogućnosti i nadanja da ćeš ga uopće ikad ugledati...

ugledaš:

ne znaš imaš li lice njene ljubavi ????

tu je odgovor na moja pitanja koje sam sebi postavljam...a

vjerujem i mnogi drugi...

da skratim

odgovor sam znao ali nisam sam sebi htio priznati

da ga znam i da je takav ...

već sam poput mnogih u iluziji trajao...

i zavaravao sebe a nažalost

i druge...



Link


mislim da je četiri godine dovoljno dugo (i predugo) trajalo....

odustajem od potrage

odustajem od nadanja...

jer kada i pronađemo svoje lice ljubavi

to ne znači da smo i mi njihovo lice ljubavi

i tek onda se treba znati

nositi sa tim saznanjima...znamo li?

nisam znao ali sam naučio....

a svima Vama

neka vam se usliše molive

da i Vaša lica budu lica njihove ljubavi...

ne s maskom...

koju žudite da skinete...




nek vam bude vjetar u jedra..

ne u prsa........

11.12 2012 23.59



Link

Link
Link
Link



sve si nešto mislim...



plan planiram...

a sudbinu dobijam...




Link
Link
Link

Link
Link
Link


ricordi...


Nedavno

,zahvaljujući svojoj hudoj sreći ležao sam u sobi na neudobnoj postelji a na trošak hzzo-a,

jedne noći dok bezuspješno čekah san – pogled mi odluta kroz prozor,na susjednu zgradu gdje su ležali

oboljeli od karcinoma...

U sobi preko puta gori svjetlo...

Na krevetu leži starija žena a pored nje sjedi stariji čovjek,vjerojatno su par...

Opraštaju se jedno od drugog...

Muškarac rukama briše teške suze...muške...

Neutješno plače,drhtanje ramena odaje njegovu bol...strah...

Žena ga tješi,i unatoč cjevčicama koje prekrivaju njene ruke i ograničavaju joj pokrete,

ona ga nježno miluje po glavi i tješi...kao,nije to ništa strašno..

narednih par ponavljao se sličan prizor...

Jednog jutra vidim da je njen krevet prazan...

Sve to me podsjetilo na jedan događaj od prije trideset i koju godinu iz prošlog života..

Pitanje i dalje ostaje bez odgovora...




Link


jednog vlažnog jesenjeg jutra dok sam fotoaparatom lovio šljuke po prostranim barama i šumama,

moj pas je živahno krstario po gustišu,a ja sam sav prožet tišinom šume,išao polako za njim izkrižanim

stazama kojima su jeleni i divlje svinje preko noći izlazili da pokupe žir ispod starih usamljenih hrastova

čije su krošnje visoko nad nama šumile u jesenjoj izmaglici...preko lijeve ruke visio mi je spreman fotić,

a desnom sam u hodu kidao ritske kupine,već oprljene od prvih mrazeva,i jeo ih zastajkujući...

Usljed toga dešavalo se to da bi poneka šljuka iznenada prhnula iz gustiša a da nisam uspio slikat...

Pas bi tada istrčao na stazu i ,cvileći,prijekorno me pogledao...

U jednom času,nakon višesatne lagane šetnje kobajagi loveći ptice,osjetio sam laku jezu po tijelu,

i ubrzo me počela sveg prožimati neka mučna nelagoda.

Nisam htio vjerovati da je to početak napada gripe ili čega već,pa pokušah da se brzim kretnjama i pojačanim

tempom okrijepim i pobjegnem...ali noge su postajale sve teže,a tupi bol poče me tištati u svim zglobovima.

Instiktivno pođoh prem jednom gustišu u namjeri da nađem malo suhog lišća i tu prilegnem,ali od prvog dodira

s mokrim izdancima povijuše,kojim je bila prorasla gomila satrulog granja od naplave,sav se stresoh od jeze.

Sjetih se priča starijih od mene -kako se stari divlji vepar zavlači u takva skrovita mjesta kada ga bolest savlada

da tu na miru skonča,i pokušah da se nasmijem,ali mi zubi zacvokotaše od neke unutrašnje hladnoće,te se vratih

na proplanak i sjedoh na jedan nagorio panj...

pas,koji me je bio izgubio iz vida,veselo mi pritrča i onjuši po koljenima,pa potrčavši ponovo u gustiš zastade za

časak i zagleda se u mene.

iz gustiša prhnu fazan i sa srditim krikom proleti više mene,a ja i ne pokušah da dignem fotić.

Obuzela me je neodoljiva želja da legnem,ali oko mene je sve bilo tako hladno i vlažno da se stresoh i od same

pomisli na to.Znajući da će ubrzo nastupiti vatra i bunilo,dozvah psa i uputih se prema Dunavu u nejasnoj nadi

da ću tamo naići na kakav ribarski čamac kojim bi se prebacio do druge obale i vratio u kolibu...

Ali izašavši na obalu,vidjeh da je rijeka sva prekrivena gustom koprenom sive magle.Voda je ispod nje ravnodušno

šumila,a krik zalutale divlje guske dopirao je negdje s druge obale i izgubljeno lebdio u vlažnoj tišini.

Sjetih se jedne usamljene ribarske kolibe pored koje sam nekada prolazio u potrazi za divljim patkama,pa pođoh

obalom rijeke prema njoj.

Psa su dražili mirisi divljači,i on nekoliko puta pokuša da neopaženo zamakne u šumu ali ja ljutito viknuh na njega,

te se on najzad smiri i snuždeno pođe za mnom.





Link


U glavi mi se već mutilo kad na jednom uzvišenju,među grupom starih topola,ugledahpoznatu kolibu

ograđenu niskom ogradom od vrbovog pruća.

Odnekud istrča čitav čopor malih šarenih domaćih pasa i sa žustrim lavežom nasrnu na mog psa koji,

nakostrešene dlake,beše istrčao ispred mene.

Vrata na kolibi se otvoriše i kroz njih,povivši se u prolazu,iziđe visok koščat starac i viknu na pse.

Iza njegovih leđa ukaza se glava sitne mršave starice.

Oni su me radoznalo gledali dok sam,posrćući klizavom stazom,polako teturao prema njima.

Misleći da sam pijan,starc mi veselo doviknu:

"E.heee!"

Ali,otvarajući mi vrata na malenoj ogradi,on me pažljivo pogleda i reče:

"O,pa vi ste bolesni!"

"da,htio bih kod vas malo da prilegnem"-izustih jedva

"može,može,o kako ne bi moglo"-povikaše oni,i uvedoše me u malu svijetlu sobicu...

Zaustih da im nešto kažem,da im zahvalim,ali mi zubi tako zacvokotaše da nisam uspio izustiti ni riječi.

"samo vi lezite,samo vi lezite"

usrdno me je nudila starica podižući pokrivač sa kreveta.

Starac mi prihvati ranac sa stvarimai ja se strovalih u krevet.

Dok me je starica brižno pokrivala,ja se za trenutak zagledah u njeno usko,sitnim borama izbrazdano lice.

Dah topline zatreperi u duši,i groznica za časak popusti,ali ubrzo me obuzme jaka temperatura i sve oko mene se

uskovitla u nekom sivom sumraku..

U pomućenoj svjesti počeše odnekuda da se javljaju davno zaboravljeni doživljaji iz mog skitačkog života

,mokri obrisi neke želježničke stanice svjetlucali su pod sitnom jesenjom kišom,dok mi je u ušima brujala škripa

teretnih vagona koji su manevrirali po tračnicama obraslim travom...

Probudio sam se sav okupan znojem i,ležeći na leđima,radoznalo gledao oko sebe,sobica je bila mala i niska.

Krevet na kojem sam ležao bio je načinjen od grubo tesanih neobojenih dasaka.Iako jedva normalne veličine,

on je zauzimao gotovo trećinu sobice.Pored kreveta nalazio se omanji stol sa dvije oniske stolice bez naslona.

U uglu između stolića i vrata tiho je plamsala okrugla plehana peć.Po zidovima od naboja bilo je razmješteno

nekoliko uzanih poličica sa raznim sitnicama,među kojima se isticala zemljana posudica s buketićem plavih

šumskih cvjetića koji u ritskim šumama cvjetaju sve do prvih snjegova.

Dva nejednaka prozorčića ,očito skinuta sa neke potopljene dereglije,gledala su na Dunav.

Sve je oko mene bilo krajnje sirotinjsko,ali sve tako uredno,i čisto da je sobica zračila nekom prazničnom vedrinom...

Sa osjećanjem nekog treperavog olakšanja pridigoh se i pogledah na sat,malo poslije u sobicu zaviri i starica,

i ubrzo uđe unutra noseći veliku šalicu vrelog čaja,za njom uđe i starac i sjedne na jednu od stolica.

Dok sam lagano ispijao vreli napitak koji mi je itekako godio,starica se raspitivala tko sam,odakle sam,koga imam

od porodice,zašto se nisam i kada ću se ženiti,kakva mi je cura,plava,crna ili...

Starac je pušio i klimao glavom smješeći se

"nemojte se ljutiti na nju,to je njen običaj,nama znate rijetko ko navrati,,,"

Onda su oni meni pričali o sebi,starac je rodom iz Zagorja,u ove šume došao je jedne zime sa ocem kao šumski

radnik.Kad mu je otac umro od srdobolje,on je ostao sa ribarima.

Starica je ćerka nekog krmanoša iz okoline Baje,majka joj je rano umrla,a ona je putovala sa ocem na šlepu..

Jedne zime led ih je iznenadio na putu,te su zimovali u jednom zatonu kod ušća Drave,tu su se upoznali i uzeli

a kad je na proljeće led krenuo-otac je sam otputovao za Baju...

Dok sam ih slušao,u meni se budila neka tiha topla radost,neko radosno treperenje duše koje me je prožimalo...

činilo mi se kao da sam se iznenada našao među dragim bliskim stvorenjima sa kojima me vezuje

neko daleko prisno prijateljstvo.

Ponesen tim vedrim osjećanjem,ja ih zapitah zar za njih dvoje nije ovaj krevet malen?

"nije,nije!

smijala se starica s nekom čednom stidljivošću

"ja svake noći idem u ribu"

objašnjavao je starac,"a kad puše košava na Dunavu,onda sjedimo kraj peći i ovako razgovaramo...



Mene odjednom steže u grlu i duši...

šta će biti kada jedno od ovo dvoje starih ljudi umre,pomislih..

kako će onom koje ostane biti duge noći kad na Dunavu bude puhala košava....







Link