balada botswana

Mora da se svijet ponovno promijenio, a moje shvaćanje uloge u njemu nikako da dobije svoju minutu u eteru.

Nekad čitam to o čemu pišete i na trenutke budem revoltiran činjenicom da se neke teme češće ne nalaze na naslovnicama inih portala nego su uvijek rezervirane za neke sporedne pozornice koje se nalaze pred polupraznim dvoranama.

Život već svi dobro znamo što je, za svakog ponešto, red sreće, tuge, strasti, veselja, novih spoznaja i ostalih isprepletenih kombinacija koje donose različite okolnosti u kojima se nalazimo.

Nikakve dobitne kombinacije nisu siguran put do životna uspjeha, koliko god se trudili odigrati najbolje kombinacije uvijek nešto nedostaje za taj životni jackpot, nevažno u kojem obliku ga očekivali.

Netko je nažalost zaokupiran svojom bolesti pa mu je cilj da ozdravi, netko je zdrav pa bi nešto peto, a netko jednostavno ne bi ništa nego samo da ostane kako i je, ali ne može ni tako dovijeka.

Ljubav, eh da, to je nešto što svatko pripiše sebi za objašnjenje, a najčešće polemike su oko toga tko i kada ima pravo izreći svoje viđenje. Neki će reći kada se dvoje ljudi beskrajno vole, neki pak kada jedno stavlja interes drugog ispred vlastita, neki će dodati kada se dvoje međusobno poštuje, neki možda kada se dvoje zagrli i u tom zagrljaju osjete da nema ničeg drugog osim njih.

Iskustvo, to je kažu valjda nešto što dolazi onom brzinom kojom se pojedinac izlaže što svojom voljom što okolnostima iz okoline, a na temelju proživljenog može zapamtiti utjecaj na ishod događaja.

Rutina, neki je vole, a neki je ne vole, neki je žele, a neki ne poznaju. Tako čitam često da žene žele dugotrajne veze, a muški da žele avanture i opet bi se dalo naslutiti da i to proizlazi iz davno u čovjeku ukorijenjenih programa koji kao da određuju apsolutno sve u našim životima.

Stvari ovdje postaju napete jer rutina je baš zeznuta, a pogotovo određivanje njezine granice nepromijenjivosti pa će tako netko navesti da ritual jutarnje kave spada u to, a netko treći da je to poljubac prije sna, a netko peti da bi to trebala biti nedjeljna misa, a pak šesti bi mogao nadodati da je rutina ništa drugo nego ovisnost čovjeka o potrebi ponavljanja predvidiva događaja.

Biti spreman ili spremna na sve to skupa što se isprepliće u ovoj kazališnoj predstavi u kojoj svatko za sebe igra glavnu ulogu, a da pri tome nitko nije pitao ima li kakva generalna proba nego te samo otpreme na daske pozornice može to biti baš izazovno, ali tako je to pa dođe i iskustvo.

Da li je to samo jedna scena i ide li zastor dolje u pauzama ako ih uooće ima, nema nitko pojma, ali eto publika je zauzela gotovo sva najbolja mjesta i to traje.

Negdje tamo s knjigom u ruci i prije nego okrenem prvi list nekad mislim da li u njoj piše nešto što bi u mojim mislima moglo biti već znano i potajno nadam se tome samo kako bi potvrdio da sam u odluci o čitanju imao djelić predvidivosti o onome što očekivati iako veseli činjenica da svakim novim listom kojeg okrećem ulazim u totalno novu avanturu potrage za onim što mi je već znano.