Povodanj dobrog zla

Pitao jednom pitac neki, jeli ti VodenkonjuKljasti, kako si ti uopće izdržao sve te godine s onim delinkventom od žene? Zastao sam, zamuckao nešto poput: paaaa, glee, znaaaš, oooovaaj...
I shvatio da nemam blage veze. Zapravo sam seruckao i sam po sebi, jer, naravno, volio sam ju par godina. Ali, kao što Krleža napisa: "Misliš da te ljube? Pa kako da te ne ljube ribari kad im puniš mreže..." tako sam i ja volio nju, sve dok je i ona mene voljela. A kad je prosvirala, ja bogami, nisam... Ostao sam postrance i promatrao predstavu. Gledao sam kako se pokušava spanđati s nekim klincem. Gledao sam kako laže da je sretna. Gledao sam kako se pokušava spanđati s nekim latentnim homoseksualcem. Gledao sam kako se pokušala spanđati s nekim liječenim narkomanom. Gledao sam ju kako se koprca na suncu, izvaljena na svoj oklop koji ju je besramno prikovao leđima o tlo, kako ju prži, kako joj se pojavljuju opekline. Gledao sam kako se uspinje na prozor spremna zakoračiti s petoga kata u svoju uspješniju reinkarnaciju. Gledao sam ju kako pada u krevet nahranjenu praxitenima. Gledao sam ju kako me mrzi.
A onda sam pogledao naše dijete.
Dijete je gledalo mene.

...a kucka i dalje čeka ribu da uleti u mrežu.A ti je vodenkonjukljasti prestani hraniti...nek živi na praxitenu.

A da si se malo pomaknuo i pokušao ju vratiti u normalu umjesto što si stajao sa strane? Ljubav koju vezuju djeca nikada nije sasvim izgubljena, samo je pohranjena u neku škatuljicu... Škatuljicu treba otvoriti i duboko zavući ruku. Tko zna što leži dolje, skriveno i skoro zaboravljeno.

i kaj si napravil?