Relativnost

promatrala sam te noćas....bježao si od vlastite sjene želeči sreću....ostavio si je negdje u nekom raspalom stanu,na smrdljivom krevetu pokraj nje urokane do bola....pružila ti je osmjeh smrti i zalupila ti vrata pred nosom....
zar si uistinu mislio da je srećonoša....ta šikljala joj je krv iz očiju dok te je promatrala u nadi da ćeš joj utažiti glad za smrću...
pobjegao si na ulicu vrišteći duboko u sebi,duša ti je poklekla i gušila se u vlastitom plaču.....
zabolio me je tvoj osmjeh,taj bjedni pokušaj da mi kažeš da će sve biti u redu,da znaš kuda si krenuo te da ne brinem zbog tebe,veliš da gledam sebe...
pretvarala sam se u toj gomili da ništa ne razumjem i da je bol odavno nestala...al taj tvoj mrtvi pogled me bacio sa stolice,srećom pa se znam dočekat na sve četri.....