Zapisi jednog zavodnika

Kak sam postal bezimeni zavodnik? Jednostavno. Nitko mi nije pogodil ime.

OMD kak si pametna! Skoro ko ja-

A niste mi pogodili ime!

Bravo OMD. Skoro sam napisal OMV

Kapten to sam i pital.

E bogme je i zmuljal.

Promatram te K R A D O -m....
eeeeeeee:))))
Ne vrišti,zavodniče!!!

Analizirajući patnju čovjek ostaje pri patnji. Patnju ne treba analizirati. Patnju treba odbaciti. Treba se uzdignuti iznad patnje. Patnju treba izbrisati, preskočiti, zaobići, ismijati, ostaviti. Čovjek se ne treba baviti patnjom da bi bio sretan. Da bi bio sretan čovjek se treba baviti srećom.

Mirisnaaaaaaaaaaaaaa!

Obična premetaljka....hahahhaha
morala sam...izazivaš!

Zašto su riječi postale tako silno važne?
Čovjek trpi, proživljava silne patnje, a netko dođe i da mu objašnjenje, pa on u tom objašnjenju traži utjehu. Čovjek prihvaća riječ, objašnjenje zato što mu to donosi utjehu; vjerovanje donosi utjehu onda kada je čovjek na mukama, u stanju tjeskobe.
Mnogo čitamo o mišljenju drugih ljudi, o događajima gledamo na televiziji. Uvijek nam drugi ljudi, netko drugi tko je daleko odavde, govori što moramo činiti. Um nam je time osakaćen i uvijek živimo životom iz druge ruke.
Može li čovjek biti svjetlost samome sebi? Može, ali samo onda kada za njegov um nema nikakva izazova zato što je potpuno budan.
No, mnogima su od nas izazovi potrebni zato što mnogi od nas spavaju - spavamo zato što su nas uspavali svi naši sveci, svi naši bogovi i svećenici, svi naši političari...
Uspavali su nas, a mi i ne znamo da spavamo, mislimo da je ovakvo stanje normalno. Čovjek koji želi biti svjetlost samome sebi mora se svega toga osloboditi.

da nije OTOKAR?

Keršovani umro. Otokar nisam.

Vidiš Loth kako ja to radim.....
hahahhahahahhahahahhah
Ma smijem se na sav glas u uredu...

Mirisnaaaaaaaaaaa!!!!

Ma ljubim te ja za ovaj moj smijeh do suza...!

Mirisniceeeeeeeeeee ! ! ! ! ! !

RODA na Krovu gnijezdo je savila....

I onda tebe meni dovabila.

KO' DA gledam cirKus...smijem seeeee

...Banuli smo na vrata poput dvoje opijenih. Ali ne opjenih alkoholom već nekom nadljudskom požudom. Držiš polupraznu bocu crnog vina u desnoj ruci glasno se smijući. I dok me grliš, lijevom rukom skidam ti odjeću brzim pokretima ruke. Tvoja tamno crvena haljina izazovno klizi niz bijelo tijelo otkrivajući zanosno crno čipkasto rublje. Obojano mjesečevim zrakama prostrtim kroz prozor tijelo ti izgleda anđeoski. Trgaš odjeću sa mene. Divlja si…
Kao u nekom luđačkom transu zibamo se prema krevetu. Jezik mi polako klizi niz tvoj vrat. Koža ti je izrazito meka i podatna. Miriše na jorgovane. Ruke ti putuju niz moju dugu kosu nježno je zatežući odgovarajući na ugodne podražaje lickane kože vrata. Ližeš si lagano usne ispuštajući milozvučne tonove. Vođen stazom nanijetog parfema jezik mi pristane na tvoje uho. To milovanje u tebi raspali neki novi plamen te bacivši bocu na pod, grubo me gurneš na krevet. Jednim pokretom ruke kidaš mi hlače i već za tren osjećam te na sebi. Želim te dodirnuti, no hitro mi sputavaš ruke. Izrazito si snažna. Puštam te da vodiš igru. Ne žureći, tvoj vrući jezik nježno klizi duž mojeg trbuha, mojih prsiju put vrata nadopunjujući svoja milovanja vrelim dodirima vlažnih usana. Trnci užitka prolaze mi tijelom kulminirajući u vrhu moje nabrekle muškosti. Upijam pogledom svaki centimetar tvoje kože. U ovom polumraku mjesečevih svijeća oči ti demonski zrače bojom smaragda. Kroz poluotvorena usta spojiše nam se jezici mekano i razigrano. Tvoj nježan poput latice ruže i sladak. Dodire nadopunjuješ laganim umjerenim ugrizima za jezik. Polako se uspravljaš iznad mene pojačavajući užarenu neizvjesnost. Ruke ti krenu prema leđima i prije no što popusti posljednja kopča lice ti ozari provokativni smiješak. Netom skinuti grudnjak otkriva omanje savršeno oblikovane grudi nabreknutih bradavica. Hitrim pokretom okrećem te poda se. Pogled ti govori sve. Prepuštaš se…milo. Usne ti i vrat obasipam bezbrojnim poljupcima spuštajući ih usporeno prema čvrstim grudima, bradavicama. Uživaš u mojem istraživanju. Sišeš mi palac desne ruke dok ti nestrpljivi uzdisaji otkrivaju zadovoljstvo što moja lijeva ruka maznim pokretima putuje niz tvoja leđa i, zaokruživši lagano guzu, mazeći ti uđe u međunožje. Prsti lijeve ruke, kao da prebiru po strunama anđeoske harfe, zasviraju po žicama tvoje ženstvenosti stvarajući milozvučnu melodiju na tvojim usnama. Čupaš me za kosu u tom ritmu, grebeš mi leđa… Želiš da uđem u tebe, no ja šutke nastavljam sa svojom igrom. Nestrpljivo i pomalo nervozno hitrim i neobično snažnim pokretom okrećeš se i u čas se nađem ponovno ispod tebe. Uvodiš me u sebe ljubeći me pomalo divljački, gotovo mi ne dajući da dišem. Isprava se zibamo lagano, poput para kobri na melodiju frule fakira. Požuda, strast, hormoni prožimaju zrak. Ljubiš me vatreno po cijelom tijelu ostavljajući krvave tragove noktiju na mojim prsima ne libeći se prouzročiti bol. Mjesec je već odavno prešao svoj vrhunac hitro se spuštajući prema horizontu, a ti kao da si povezana s njegovim tragovima na nebu postaješ sve žešća. Ugrizi i grebanje se raspršili po mojim prsima neprestano jačajući, a ja neobično uživam u tom novom koktelu osjeta spremajući se da doživim vrhunac. Tad najednom tvoji očnjaci natopljeni serumom besmrtnosti zarili se u moj vrat. Tanka koža puca poput nježne opne nerazdjevičenog cvijeta otvarajući put ka vrelim cestama životnog eliksira. Piješ me ne prolijevajući i jednu kap. Ne štediš me. Moj život polako iskapava kroz otvorene žile… Tamnocrveno. Opijen nekim čarobnim zanosom prepuštam ti se u potpunosti…

* * *

Budim se. Užareno, blještavo Sunce je već visoko na horizontu… Bode mi oči. Navlačim zastore i teturam prema kupaonici kao nakon neispavane noći natopljene očajem. Mamuran. Pogledam se u zrcalo. Katastrofa. I to slabašno svijetlo iznad ogledala izaziva nelagodu, a moja glava samo da ne eksplodira poput lubenice. Blijed sam i čudan mi je okus u ustima. Diram si čelo i primjećujem kako mi je temperatura povišena. Pomislim kako sam valjda pokupio neki virus iako me čudi da se to desilo usred ljeta. Umivam se u hladnoj vodi. Krijepi me i bistri mi um. Već mi je bolje. Brišući se u ručnik osjetim neku laganu bol na vratu. Pogled u zrcalo ostavio me zabezektnutog.
- „Koji kurac…???“ – promrmljam u čuđenju.
Dvije tanke rupice isticale su se na desnoj strani mojeg vrata sramežljivo prikrivajući okorenu krv. Bezbroj tankih krvavih crta na prsima i leđima odaju razlog što osjećam zategnutost kože na tim dijelovima tijela. Nije mi teško prepoznati razderotine načinjene noktima. Izgledaju kao da ih načinila neka životinja ili nešto još gore.
Ništa mi nije jasno. Gledam prema krevetu pokušavajući se sjetiti što se sinoć desilo. Prazna boca vina na podu. Pokraj nje crna mrlja. Vinska. Prilazim krevetu, neki nepoznati cvjetni miris. Ženski. Prisjećanje na sinoćnji izlazak u rock klub nekako je mutan, a i svako naprezanje sivih ćelija izaziva oštru bol. Sjedam na krevet i promatram razbacanu odjeću na podu. Razderana je. Sjećanje se polako počinje vračati…
Prekrasna crna djevojka kraće kose sjedi za šankom. Blijedog lica i prekrasnih putenih crvenih usana. Crne oči kao da imaju crvenkasti odsjaj u ovom polumraku. Kao da hodočaste pod sam kip božji muškarci se sjatili oko nje. No nije impresionirana svim tim zlatnim lančićima, privjescima ključeva luksuznih automobila ni skupocjenim mirisima zalizanih frizura. Sjedi mirno, nevoljko pijuckajući svoj koktel ignorirajući spomenutu gospodu. I baš u trenutku kad sam htio skinuti pogled s njenog lica, ukrstili nam se pogledi. Privučen kao metal magnetom nisam mogao maknut pogled s njenih tamnih očiju. Bilo je nešto magično u njima. Vođen neobjašnjivom silom primaknuo sam se njoj. Podigla je cigaretu očekujući da je zapalim. Neobična bijaše činjenica da nitko nije mogao upaliti upaljač osim mene. Pomislio sam u tom trenutku da je to tek stvar slučajnosti ili nespretnosti drugih, no sad ozbiljno sumnjam u to. Sjeo sam kraj nje i upitao je za ime.
– „Mistique“ – odgovori.
- „Što piješ?“ –
- „Crveno…vino“ – reče sa misterioznim smiješkom.
To je bio dovoljna znak ostalim da se pokupe gunđajući očito nezadovoljni činjenicom da ih je izgurao netko običan poput mene. Pričali smo dosta dugo i ne sjećam se točno o čemu, samo znam da se činilo poprilično kratko i neobično privlačno i zanimljivo. Moram priznati da se nikad nisam osjećao tako privučen, tako očaran nekom ženom kao sinoć. U jednom trenutku me upitala da li želim da odemo i ja sam pristao. Zgrabila je tek naručenu bocu vina i krenula prema vratima, a ja sam žurno bacio novac na šank i, još zahvalivši barmenu na usluzi, hitro krenuo za njom. Banuli smo na vrata mog stana poput vihora. Ostalog se sjećam i predobro…

* * *

Te sam te noći tražio po prvi puta. Vođen nekom neobjašnjivom požudom, neutaživom željom za tvojim dodirom otišao sam u onaj isti klub u kojem sam te sreo. Prolazili su dani, tjedni, mjeseci,… no nisi dolazila. Očaj i tuga postaše neopisivom svakodnevicom. Iz noći u noć moj se život stubokom mijenjao. Moja osjetila, moje navike, moja glad postale su drugačije. Mračnije. U početku sam se borio protiv prirode onog što sam postao, u ono što sam pretvoren. I mrzio sam te zbog toga. Skrivao sam se u najcrnjim rupama ovozemaljskog pakla, gladovao tjednima, odbijao nahraniti svoje blijedo, bezdušno tijelo. No glad je bila prejaka, crno srce bijaše previše žedno. Počeo sam birati samo one za koje nitko nije mario, onako odrpane i prljave, napuštene stanovnike zabačenih ulica i divljih smetlišta. I tako se hraneći jedne noći opazim oholost bogatog. Smučilo mi se promatrajući čopor tatinih sinčića debelih novčanika kako se palicama iživljavaju na olupini kože i kostiju nekad znane kao čovjek, osoba. Nisam dugo razmišljao. Poklao sam svih devet razmaženih huligana i nahranio se na njima. Da, baš poklao, jer kako nazvati one divljačke razderotine na njihovim vratovima. Tako su to barem opisivale lokalne novine. Nije mi bilo druge, morao sam napustiti grad. No, više nikad nisam gladovao, nisam se skrivao i nisam birao žrtve. Hranio sam se… svima!
Prolazile su nebrojene mjesečeve mjene, bezbrojne zime, ogoljena drva u ponovnom cvatu. Dolazio sam lagano poput noći, nošen krilima strasti. Pio bez milosti hraneći se uspomenama, željama, nadama mladog djevojačkog mesa pretočenog u vrelu slatku krv. Sretao sam predivne, prekrasne žene, princeze i kraljice ljudskosti i ljupkosti, a ipak su sve bile obične naspram one za kojom je žudilo moje crno srce. Bezbrojini mirisni vratovi skupocjenih parfema bili su pregriženi u žeđi očajnika koji je vrebao ogrnut plaštem Mjeseca. I koliko god da sam bio zaljubljen u njegovu mlječnu put, istovremeno sam ga i proklinjao. Koliko sam noći probdio gledajući očajno u njega nadajući se da će mi pokazati put do tebe prije nego ga zora otjera na spavanje. Nadao se da će mi barem šapnuti riječi utjehe. Zakleo sam se da ću te pronaći crna kraljice, pa makar morao razvaliti sva vrata pakla da stignem do tebe. Moja prokleta duša, moje besmrtno tijelo neće naći mira sve dok mi usne opet ne kušaju tvoje. Dok ne poližem tvoju strast…Dok se ne osvetim za prokletstvo besmrtnog tijela!
Jučer sam te pronašao. Konačno. U nekom novom gradu uz more, u nekoj novoj noći. Prekrasna si, ljepša no što te se sjećam. Pratim te na sigurnoj udaljenosti, bojeći se da me ne osjetiš. Prolaziš pored parkiranih luksuznih automobila i ulaziš kroz vrata nekog kluba nasuprot nijma. Iznutra trešti elektronska glazba. Sjeo sam na rub nasuprotne zgrade i čekao ravnodušno buljeći u Mjesec. Nekoliko sati kasnije izašla si u zagrljaju neke polupijane lude. Put vas vodi prema nekoj zabačenoj mračnoj uličici. Oprezno te pratim po krovovima. Ubrzo ulaziš u sjenu i ne gubeći previše vremena bacaš se na vrat ovog pijanog jadnika. Piješ ga hlapljivo i neoprezno, ne primječujući moju blizinu. Osjetila si me... prekasno. Snažan udarac pogodio te u zatiljak izbivši ti svijesnost na nosnice. Nepokretna si…
Sjedim na hridi okrenut prema istoku držeći te u naručju, nježno ti milujući kosu u ritmu valova mora. Lagani morski povjetarac budi te iz nesvjestice. Zbunjena si.
- „Pronašao si me…konačno.“ –
- „Da, mada nije bilo lako.“ – odgovorim.
- „Zašto si me napao, bilo je dosta za oboje “ –
- „Nisam se došao hraniti...već pronaći tebe.“ –
- „Pa ti se ljutiš na meine, ne vidim zašto? Pa podarila sam ti…“ -
- „Ne vidiš zašto!? Zar ti stvarno moram govoriti kako sam živio posljednjih desetljeća. Što sam sve proživio, što sam sve i koga morao ostaviti iza sebe da bih životario gore od kužnog psa. Kako sam se hranio? I to sve zbog hira mlade vampirice. Zar stvarno misliš da čar i neodoljivost vampira može nadoknaditi sav jad i zlo koji stoji iza toga? Zašto me nisi isisala do kraja? Zašto?“ -
- „Vidim da sam gadno pogriješila, misila sam da si drugačiji! Vidim da si premekan da budeš jedan od povlaštenih! Za to trebaš biti… čvršći, bezosjećajniji!“ – reče ljutito.
- „Misliš okrutniji. Vjeruj mi, okrutniji sam no što misliš. Uostalom, sad ćeš imati priliku da se uvjeriš sama.“ -
Ta moja izjava popraćena ozbiljnim, kamenim izrazom lica izazvao je popriličan strah u njenim očima. Pokušavala se trgnuti, osloboditi se mog čvrstog zagrljaja, no neuspiješno. Preslaba je.
- „Što si mi učinio?“ – pita ljutito.
- „Ispio sam te do minimuma. Tek toliko da živiš, a da se ne možeš boriti.“ – kažem mrtvohladno.
- „Što mi misliš učiniti?“ –
- „Strpi se još malo, vidjet ćeš. Nego, kad si zadnji put gledala izlazak sunca? Sjećaš li se kako je predivan?“ – kažem smireno.
- „Ubit ćeš me iz neke glupe osvete? Zar ne shvaćaš što sam ti dala? Besmrtnost. Izdigla sam te iznad ove stoke koja puže bezbrižno oko nas. Ti si Bog, mi smo Bogovi!!! Moja propast neće riješiti ništa. Ne možeš se odupirati onom što jesi. S vremenom ćeš postati baš kao i ja!“ – reče ljutito bezuspješno se koprcajući u mom naručju.
- „Vjerojatno si u pravu. Zbog toga idem s tobom. Ne vjerujem sam sebi kad padne mrak. Ovo zlo rođeno u mraku umrijet će u svijetlosti da se iskupe naše duše za svu prolivenu krv.“ –
- „Proklet ćeš nas oboje!“ –
- „Draga, mi smo već prokleti.“ – i dok sam izgovarao ove riječi Sunce je promolilo svoje prste spremajući se da ustane i zakorači preko horizonta. Uspio sam položiti svoje usne na njene po posljednji put da kušam okus božanske strasti. Njezin očajni krik zaglušio je gromoglasni val toplinske svijetlosti pretvorivši naše meso u skulpture od pepela. U trenu. Nekom slučajnom prolazniku ta bi figura zasigurno izgledala poput obrisa morskih vila. No, lagani morski povjetarac raznio je ostatke naših crnih duša nježno ih spuštajući prema vodi, puštajući da se, praćene pjesmom galebova, izgube u pjeni valova. Na hridi su ostale upečene dvije zagrljene bukve.

DA ti KvaRim nOć....hahhaha

KRAj je DOšao...idem doma...:)))

Ostaješ i dalje BEZIMENI...

E nisam bezimeni.

Za mene NE...ali jesi...jesi...

Ime mi je Milan.

LJUDI NE VOLE ANAGRAME....

O rodila majka MILANA svoga.....
hahahahhahahahahhahah
hahahahhahahahhahahah
smijaću se do kuće....hvala tio za ovaj blog!

Eto ti tvog MIlana. Smej se smej samo se smeeeeeeeeeeej!!

Rodila ti majka Tvog Milana! Eto me !!! Mirisnaaaaaaaaaaa ! ! ! !