DayWalker

Dohvatio je telefon, iako si je davno obećao da je neće zvati na posao. Ajde, bar na sekundu, da joj čuje glas. Zvonilo je dugo.

- Mirela je. – zvučala je plačljivo.
- Bok Mirela, Bruno je, daš mi malo Anu?

S druge strane prvo suze i jecanje.

- Mirela, smiri se, kaj se desilo?
- Ana je u bolnici, imala je prometnu jučer. Nije dobro. U komi je.

Bruno je osjetio kako ga steže u prsima, milijuni iglica mu se zabijaju u srce. Teško je disao. Pokušao se smiriti.

- U kojoj bolnici?
- U Vinogradskoj.
- Čujemo se, idem odmah tamo. Ti se smiri molim te, bit će sve u redu.
- Doći ću tamo poslije posla, vidimo se.

Sjeo je na taksi i došao do bolnice. Bol je tinjala u prsima, ali to je sada bio najmanji problem. Utčao je u odjel intenzivne njege i dograbio prvu sestru na koju je naletio. Gotovo da se izderao.

- Ana Marić, u kojoj je sobi?
- Mladiću, polako, molim vas da se stišate. Vi ste joj?
- Rođak. – slagao je na brzinu.
- Razgovarajte sa liječnikom, druga soba desno.

Pokucao je na vrata i ušao. Izašao je nakon desetak minuta blijed kao krpa. Razgovor sa liječnikom je bio poražavajuć. Slomljena rebra, obje noge, teške traume glave, unutarnje krvarenje. Bilo je pitanje vremena kada će umrijeti. Liječnik je odlučio zažmiriti na propise i pustiti ga da malo sjedi u njenoj sobi. Ionako je bilo svejedno.

Nikad u životu nije vidio da iz nekoga viri toliko žica i cijevi. Sjeo je na stolac i zaplakao. Gledao ju je i bila je i dalje lijepa, najljepša koju je ikad vidio. Bol u prsima se pojačavala.Onda se zamračilo.

Probudio se u sobi za pregled. Liječnik je bio kraj njega.

- Kako ste?
- Uh, dobro, što se desilo?
- Mali napad panike, ništa strašno, možda ne bi bilo loše da odete kući i malo se odmorite.
- Ni slučajno, biti ću ovdje dok se ne probudi.

Liječnik ga pogleda.

- Vi joj niste zapravo rođak, je li tako?
- Ne. Nesretna ljubav i duga priča.
- Nema problema. Ostanite koliko želite. Ja ću javiti svima da ćete biti ovdje i da možete u sobu.

Nije mu bilo jasno zašto ga pušta i zašto je tako ljubazan. Možda ga je podsjetio na neku njegovu nesretnu ljubav.
Cijeli dan su se izmjenjivali rođaci i prijatelji, a Bruno je cijelo vrijeme bio tamo. Kad je pala večer, jedini ljudi su ostali pacijenti, dežurni liječnik i sestre i on. Sjeo je u Aninu sobu i gledao je. Kad bi samo znala koliko je voli. Samo da bude sve u redu. Samo da se probudi. Znao je da su male šanse da se to desi. Ali, nema ništa loše u želji. Razmišljao je tako i lagano zadrijemao.

Kad se probudio, aparati su i dalje pištali. Ništa se nije dešavalo. Protljao je oči i pogledao po sobi, a onda je skočio na noge. U kutu sobe u sjeni, ugledao je nepoznatog čovjeka, obučenog u crno, kožna rokerska jakna, duga masna kosa. Pušio je cigaretu. Bruno otvori usta da zaurla, ali čovjek stavi prst pred usta.

- Ššššššš. Sve je u redu.
- Ko ste vi?
- Ja sam Filip, anđeo za vezu.

Bruno poludi, nije uopće bio raspoložen za zajebanciju.

- Slušaj majmune, bolje ti je da odmah izađeš, dok te ja ne izbacim. Kako si uopće ušao? Da anđeo. Izađi mirno i neće biti problema.

Filip se nasmije.

- Ništa se nije promijenilo od kad sam ja bio na Zemlji u ljudskom obliku. I dalje vam treba čudna svjetlost koja nas obavija i, naravno, krila. Pa evo.

Najednom svjetlost ispuni sobu, Filip je bio obučen u bijelo, a na leđima su se pojavila snježnobijela velika krila. Bruno krene par koraka unatrag, gledao je u čudu, širom otvorenih usta, a onda padne preko stolca. Svjetlosti nestane i ponovo se pred njim pojavi biker masne kose. Zapalio je cigaretu.

- Vjeruješ li sada?
- Ali, anđeli ne postoje.
- Ne samo da si glup, nego ne vjeruješ ni vlastitim očima.
- Pa kakav si ti to anđeo, koji dolazi na Zemlju izgledajući ovako?
- Tako izgledam i gore. Zar zaista misliš da su Raju svi obučeni u bijelo, hodaju po oblacima i svira glazba sa harfi? Tamo možeš biti onakav kakav želiš. Misliš da je ovo prava cigareta? Naravno da nije. Ali ja sebe vidim sa cigaretom u ruci, vidim se kako pijem pivu, vidim se kako vozim motor. I takav sam onda i tamo i ovdje.

Bruno je gledao u Filipa, još uvijek ne vjerujući. Nije uopće znao što reći. Onda se sjeti.

- Anđeo za vezu? Što je anđeo za vezu?
- Ja pomažem ljudima da lakše prihvate činjenicu da su mrtvi, i pomažem im kod prijevoza gore.
- Krasno, kako izgledaš čovjek bi pomislio da im pomažeš kod prijevoza dolje.
- Nema dolje mladiću. Ako nisi zaslužio otići gore, vratit ćeš se na Zemlju. Nisi znao? Svi žive u Paklu. Pitanje je koliko puta će biti ovdje prije nego odžive svoj život dovoljno dobro da bi mogli gore. Nisi nikad čuo za reinkarnaciju?
- Ne vjerujem u to.
- Do prije 10 minuta nisi vjerovao ni u anđele.

Filip zapali novu cigaretu. Bruno ponovo skoči. Tek sad mu je sinulo.

- E nećeš. Ne možeš je odvesti. Ne dam je.
- Dobro što je tebi? Smiri se čovječe. Zašto se uopće mučiš? Pa nije ti cura, ima drugog, ti si samo prijatelj. Ne živciraj se oko toga. Vrijeme joj je. Tako je zapisano.
- Rekao sam ti da ne može. Ne dam.
- Nažalost, ne možeš utjecati na to.

Otkucaji srca na monitoru su bili sve sporiji. Ana se polako gasila i Bruno zgrabi Filipa za jaknu. Očiju punih suza zaurlao je.

- Ne dam je!!!
- Smiri se, postoji izlaz. Ali ono što moram tražiti neće ti se svidjeti.
- Reci bilo što. Sve što treba.
- Ako ona ostane, ti moraš ići. Brojka uvijek mora biti ispunjena.

Bruno se vrati do Aninog kreveta. Gledao je dugo u njeno lice. Okrenuo se prema Filipu i klimnuo glavom. Osjeti oštru bol u prsima, sličnu onoj koju je osjetio ujutro dok je razgovarao sa Mirelom. Svaki udisaj zraka je donosio novu bol i uskoro više nije mogao disati, mračilo mu se pred očima. Onda odjednom bol popusti, i Bruno duboko udahne.

Otvorio je oči i upitno pogledao u Filipa.

- Ali...
- Ne brini, naredba je stigla s vrha. Ne pitaj me zašto, ni ja Ga često ne kužim. Oboje ostajete još neko vrijeme. Nisam baš siguran da je to pametno, ali On zna bolje.

Ana je tiho zajecala i Bruno skoči na noge. Budila se iz kome, svi aparati su pištali. Filip pogleda kako se Bruni ozarilo lice.

- Znaš da nikad neće biti tvoja? Jasno ti je?
- Znam. Nije ni bitno.
- Nisam shvaćao ljude dok sam bio jedan od njih, a ne shvaćam ih ni sad.

Ana je otvorila oči. Nije vidjela ništa, oči dugo zatvorene trebale su vremena da se priviknu, a Ana je i tako bila omamljena od lijekova. Bruno se nagne i poljubi je u obraz.

- Mario, došao si.

Filip se namršti. E moj Bruno.

- Tu sam malena, biti će sve u redu.

Bruno je poljubi još jednom, a onda je Ana zaspala. U sobu utrče liječnik i sestre, ne vjerujući što se dešava. Vitalni znaci su ponovo bili u redu. Ana je pravilno disala i smješkala se u snu. Bruno izađe iz sobe, Filip je bio uz njega.

- Ja tebe ne kužim.
- I ti si neki anđeo. Moram ići. Umoran sam. Drago mi je da smo se upoznali. Nadam se da se nećemo uskoro vidjeti.
- I ja se nadam. Čudan si ti lik. Uživaj u ostatku života.

Izašli su iz bolnice i Bruno krene prema tramvaju. Filip zapali cigaretu. Glas se začuo iznenada.

- Stvarno bi trebao prestati pušiti.
- Možda i budem ovih dana. Nikad ne znaš.

Pokazao je prstom prema Bruni.

- Zašto ga toliko mučiš? Zar ne bi bilo bolje da smo ga uzeli? Ovako će samo patiti.
- Sumnjaš u mene? Ne brini, slijedeći puta kad ga vidiš, voditi ćeš ga k meni. Zaslužio je ovaj put. Ne mučim ga ja. On je sam odabrao taj put. A ljubav je jedini pravi put. Ma koliko boljela.
- Ljubav. Neki nikad neće shvatiti.
- Dosta razmišljanja. Treba dočekati jednog samoubojicu na Sljemenu. Vrati ga natrag na Zemlju.

Filip frkne i ugasi cigaretu, pa sjedne na motor. Gundjao je.

- Samo posao. Jebeš takav raj.

Munja je pogodila pola metra od njegove noge. Glas se smijao.

- Ok, ok. Oprosti. Moram se tu i tamo isprazniti. A ovo sa munjom više nije zabavno. Jedan dan ćeš me slučajno pogoditi i puf, nema više Filipa.
- Mislio sam da imaš više povjerenja u mene. Hehehehe, stvarno si kukavica. Odradi, molim te ovoga, pa dođi gore. Trznut ćemo malo vina i bacit partiju bilijara. Bio je ovo težak dan.

hehe, sweet.

o, hvala,da ljubav je jedini pravi put

eh, isti sam filip...

hehe...mrak pričica. :) baš mi je fora to s snđelom rokerom. :)

ODLIČNO!!

...nemam riječi...uz suze, uspio si mi izmamiti osmijeh...krasna priča...:)

Da si je napisao prije 20 godina dobio bi Nobelovu nagradu. No to ne umanjuje njenu ljepotu :)