Early morning star

kad sam popodne kuhala ručak uspijela sam zapaliti kuhaču....
mislim... ljudima se zapali faširanac ili krompir... eventualno kuhinjsku krpu uhvati plamen... a ja sredim kuhaču. katastrofa.to mi je skriveni znak da je bolje da se držim podalje od kuhinje...?
naravno, to me nije obeshrabrilo, pa sad pečem tortu za 98. rođendan mog dede. čovječe 98 godina! skoro tri moja života!
i deda se dobro drži... malo lošije čuje... ali drži cijelu bandu od moje familje na okupu: dvije kćeri koje se bave unucima i već godinama prekrajaju ogromno obiteljsko imanje i mog oca koji se sa 50 i nešto i dalje bavi sobom i komadima od 24-25... a na gomilu djece koju je naštancao usput ne misli isuviše... bar ne pokazuje...
e pa ja sam prva bila naštancana... nikad nisam saznala zašto i da li sam bila omaška... ali kako meni idu stvari od ruke, to s kuhačom, primjerice.... moguće da sam omaška.... ma hu kers nau...
da, deda... deda živi u domu u sloveniji i jako teško se kreće... ma skoro nikako... ali je uma bistra. kao što je uvijek i bio. i sasvim neočekivano odlučio da se taj rođendan ipak obilježi... zadnji put smo se sastali za 90. tad je deda još ladu nivu vozio... eeee!
i organizirao on sve sam, sa tetama u domu. dogovorio menu, pozvao cijelu familiju u dom u blagovaonu na ručak...
a u biti upoznala sam a tek kad sam imala 14... tad jer bio još dosta strog... ako ide stariji... tako je mekši... izanimljivo kako tek u poznoj dobi dopuste ljudi sami sebi da budu ono što stvarno jesu. 
kad sam imala frku sa ocem... prije 8 godina... deda je stao na moj stranu... dao mi podršku. jedini! jedini koji je rekao da nek živim svoj život a ne očekivanja drugih. tako sam mu zahvalna na tome... sjedili smo u nekom bircu, on, stari deda, sav iskrivljene kralježnice i ja. pili čaj i raspravljali o mom životu...  njegova riječ bila mi je blagoslov. vodilja. podrška.
i zato... najmanje što mogu je napraviti moju poznatu crnu tortu... donijeti je sutra na njegov rođendan.. iako je vjerovatno neće ni moći okusiti... i monografiju zagreba... uvijek pita kako zagreb sad izgleda.
moj deda. moj prika. tako sam sretna da ga imam.
 

:))))) (a tek sam prvu recenicu procitala:) )

ouuu:)najsss:) bas je:)

ja sam jednom zvizno pećnicu na dvjesta i pedeset, a da sam zaboravio pogledat imal čega unutri. bilo je esspresso lonca. s naglaskom na riječi "bilo je". još ga i dan danas znam špahtlom skidat sa zidova.

tenks, kolajah... patuljak... moj frend, jedan dragi, o kojem sam danas pisala je stavio peći kokoš i otišao u van. ono... kokoš od 2 kg treba dva sata... tajo piše u starinskim kuharicama... ali to nije bila domaća koka. to bila ona za na brzihen.... nakon dva sata se vratio i našao ugljenisanu kokoš i ulje koje gori u pečnici... nisi najgori :)))

ajde. bar je imo čime da loži kamin u dugim zimskim večerima. i nek mi onda neko kaže da nema ništa romantično u kokoši.