....
Ljudske su duše -poput rijeke i biljaka- potrebne jedne dragocjene vrste kiše; kiše nade, vjere, smisla života.. Ako toga nema, sve u duši umire, iako je tijelo još uvijek živo; i ljudi bi zbilja mogli reći da je u tom tijelu nekad očito bio čovjek...
Ali tijelo još uvijek postoji a u njemu sigurno i još barem jedan maleni tračak nade, koja očekuje svoju dragocjenu kišu, da bi buknula u punom svom zanosu...
Jer nema ljepše nade od one što se rađa iz tuge i nema ljepših snova od onih koji niknu iz boli....
10.07.2005. u 19:15 | Prijavi nepoćudni blog | Dodaj komentar
Trenutno nema niti jednog komentara