Take Me As I Am

 
 
Pitam se ponekad, obratimo li dovoljno pažnje na neke sasvim obične,male stvari. Trivijalne svađe, obećanja, zaborave. Jesmo li svjesni toga da sve grubo što smo izrekli, sve što smo mogli drugačije, a nismo, može ostati zadnje po čemu će nas pamtiti. Zadnje što ćemo sami sa sobom ponijeti. Ima stvari za koje će uvijek biti vremena. Ima ljudi kojima nećemo nedostajati.Ali sve drugo, ako ne učinimo, a zapravo smo trebali, možda više nikada nećemo moći. «Drugi puta» ne postoji za sve što bi smo toliko voljeli...taj drugi put, baš za taj put kada smo trebali....nazvati prijatelja kojeg dugo nismo čuli, napisati pismo, otići negdje. Biti. Reči. Dalje od zemlje i tako se ne može. Svi to znamo, ali rijetko činimo. Veliko je bogatstvo kad ti usud donese u život neku dragu osobu, neku lijepu priliku.Grijeh je reći, drugi puta. Od mojih «drugi put ćemo» dao bi se napraviti širok lanac okolo svijeta. Rijetko kojega se sjećam ali ću se jednog zauvijek. Taj me naučio kako olako zaboravljam, krivo gledam. Kako sam u zabludi. Naučio me kako smo prolazni i krhki i ja sam to zapamtila. Znala sam u tebe gledati s čuđenjem malog djeteta, kada bi me darivala svojom toplinom, kada bi ustrajala na nekim svojim idejama. Svejedno s jednakom sam gladi uvijek dolazila i ti bi me hranila, ne razmišljajući. Uzate pamtim mnoge sretne trenutke, mnogo smijeha i radosti. Najljepše darove koje si mi mogla ostaviti. Zahvaljujući tebi hrabrija sam i više ne gledam s čuđenjem na uporne i zanesene koji streme svom snu jedna sam od njih. Pamtim tvoja hrabrenja i tvoju juhu u osam sati navečer. Pamtim i ne zaboravljam tvoju dobrotu koja me je zauvijek oplemenila. Poučila. Pamtim  kada sam te večeri rekla, sutra ću, a tebi sutra nikad nije svanulo. I nije bilo drugog puta. Stajala sam nad tvojim lijesom u nemoćnom tupilu, neutješna, sama. Usjeklo se u meni, kao potez mača, što nisam prošlu večer.
Što sam mislila sutra. Nazvati.

Tužno :( ...no bez obzira, i smrt je dio života... svi ćemo kad-tad otići, većina od nas bez zadnjeg pozdrava. Sreća je što imamo taj dar... život... pa zato, osmijehom protiv tuge, lijepo molim :)

nije tuga u pitanju, u pitanju je ono što nismo znali a morali smo naučiti..na ovaj ili onaj način..ne vrijedi se tješiti... kažu u pravu: nepoznavanje ne opravdava.... i zamisli , bi tako.kod tebe samoga , ništa te ne može opravdati, ti znaš sve svoje tajne:)

uh, pročitala .. mislila poanta vezana uz film, kad ono teško, teško.. sviđa mi se tvoj komentar .. jako.. zera optimistike :) valjda ..

Kad nas napuste drage osobe, obićno mislimo da smo nešto propustili, zaboravili, ali neke se stvari dogode jer se moraju dogoditi. No sjećanja ostaju u nama i dok god ih se sjećamo oni su tu. :))))

ups, neki su pobrkali lončiće.....opet 2 drugi put , kalapa:)) i prtiće, pa vlastite komentare moraju 2 put pisat:)) pozdrav, Mayrić, Zen, Tee...:))))

...prolaznost zivota.. retrospektiva. dojmovi dozivljaji..dogadjanja; cine nas zivot.. osebujnim..svakim nasim trenutkom..