Gioa u zemlji čuda

 
...modro poput bakinog lonca. Gledam u magličasti trak novoga dana. Kiša je stala, vlada mir. Tek ponegdje kapne kap s lista i rasprši se, nestane.
Nisam ti čula korake. Obgrliš me s leđa ... kao violončelo, reče Balašević.
Ne okrećem se, lijepo mi je ovako. Dišemo i šutimo, griju me tvoje ruke.
 
(Volim tvoje ruke – snažne, pouzdane. Volim ih gledati dok sviraš.)
 
Puhne vjetrić i tvoja me kosa okrzne po licu. Ne možeš više mirovati, gricneš me za uho. Naježim se.
 
Hajdemo. – čujem kako kažeš.
 
Čekaj. Još malo. Lijepo je ovako...
 
Dođi. Idemo. Cijelu te noć gledam i sad se želim utopiti u tvom zagrljaju. – šapućeš.
 
Sviće. Hvataš me za ruku i prinosiš dlan svojim usnama. Ljubiš. Polako.
Okrenem se. Oči ti plamte pod svjetlom sunca koje se rađa.
 
(Jesam li spomenula da volim te tvoje ciganske oči? Meke, poput crnog baršuna kad te preplavi želja. Takve su sada... )
 
Otrgnem se od tebe i potrčim, smijući se poput djeteta. Smijem se, sretna zbog boja svitanja, sretna zbog drveća koje je oživjelo pod povjetarcem, sretna jer sam tako puna života pored tebe, sretna jer si tu...
Čujem te kako trčiš za mnom, bježim, želim još malo odgoditi taj trenutak u kojem ćeš me ponovo dodirnuti.... da malaksam od želje za tobom... i onda se prepustim. Okrenem  se i već sam u tvojim rukama. Padamo u mokru travu, smiješ se i ljubiš me.
... divljakuša... – mrmljaš između poljubaca.
Prsti su mi u tvojoj kosi, odmičem ti glavu i gledam te u oči. Nemam potrebe ništa reći – sve je u tom pogledu. Carpe diem... ili bar trenutak....