DayWalker

Filip je ležao na krevetu i pušio cigaretu. Gledao je u plafon. Noć kao svaka druga. Još jedna duga i samotna. Nije bio ružan muškarac. Jednostavno nije imao sreće sa ženama. Svaki put kad bi upoznao neku koja bi mu se svidjela, kad bi trebalo progovoriti onih prvih par riječi, napraviti potez, upitati za kavu, za druženje, Filip bi zablokirao. Velika količina zraka bi mu zapela u grlu, zračni jastuk koji nije dopuštao riječima da izađu. Oblilo bi ga crvenilo, počeo bi zamuckivati, izgledao je kao mentalno zaostao muškarac u tridesetima. Jebi ga, nije išlo. Danas obratio predivnoj djevojci, radila je u samoposluživanju. Viđao ju je često, nikad do danas nisu prozborili ni riječ. Ne bi se to vjerojatno ni desilo da njegova nespretnost nije još jednom došla do izražaja i da nije srušio cijelu policu jeftine tunjevine. 4,50 kuna za konzervu, specijalna ponuda za ovaj tjedan. Diana se nacrtala u sekundi pored njega i pokušavala ga smiriti, objasniti mu da je sve u redu, pa takve stvari se dešavaju, neka ništa ne brine, ona će sve srediti. A Filip je samo gledao u njene divne, pune usne kako se pokreću formirajući riječi. Nije čuo glas, samo je gledao u sne. Diana se samo nasmiješila. Bip je crven kao da je upravo došao sa plaže na kojoj je zaspao u sred dana i sunce ga je dobro opržilo. Pogledao je u hrpu razbacanih konzervi. Onda je progovorio. - 4,50 kuna je dobra cijena za tako dobru tunu. Okrenuo se hitro i gotovo potrčao do blagajne. U ušima mu je zujalo i čuo je samo sebe kako izgovara “4,50 kuna je dobra cijena za tako dobru tunu”. Idiot. To je najbolje što je mogao smisliti? Prezirao se. Došao je kući i zatvorio se u sobu. Pomislio je kako je zaista jadan. Sjetio se da nije ni kupio tunu. Ako ništa drugo, bio je u pravu. Bila je to dobra cijena. Budilica ga je probudila na vrijeme. Uvijek je ustajao na prvi zvuk zvona. Kod njega nije bilo iznenađenja. Tek jutros je shvatio da je dosadan. On, Filip, je dozlaboga dosadan čovjek. Nakon ustajanja, jutarnja toaleta, uvijek istim redosljedom, pišanje, pranje zubi, brijanje, tuširanje, sve je trajalo u minutu isto svako jutro. Kratak doručak, pašteta i jogurt. Točno u 7 i 30 izlazi iz stana i hvata tramvaj koji će ga odvesti na posao. Računovodstvo nije glamurozan posao poput kroćenja lavova, ali je to bio jedini posao koji je znao i u kojem je uživao. Nije bilo iznenađenja, matematika je vrlo egzaktna nauka. Brojevi ne lažu, dva i dva je uvijek četiri i Filip je bio sasvim zadovoljan sa tom činjenicom. Na poslu nije baš razgovarao sa kolegama. Za njega nije bilo potrebe gubiti vrijeme na razgovore koji nikad nikamo ne vode, blesavo čavrljanje koje je oduzimalo vrijeme. Čekale su ga kolone brojeva, zbrajanje, množenje, oduzimanje, statistike, grafovi. Znao je da ga svi smatraju čudakom, ali se nije previše brinuo oko toga što drugi misle. Iznad njegovog radnog stola, na zidu, visjele su četiri plakete za zaposlenika mjeseca. Četiri u samo sedam mjeseci. Bio je ponosan na sebe. Zadržao se u uredu do 19.30. Polumjesečni izvještaj je trebalo predati tek u petak, ali Filip nije čovjek koji će ostaviti sve za zadnji tren. Bio je hladan, brz i učinkovit. Utorak je brojao svoje zadnje sate, a polugodišnji izvještaj je stajao isprintan na njegovom stolu. Ponosno ga je potapšao i krenuo kući. Osjećao se zadovoljno zbog dobro obavljenog posla, večer je bila predivna i odlučio je postupiti impulzivno. Neće otići na tramvaj nego malo prošetati, pogledati izloge, promatrati ljude. Šetnja mu je godila, bistrila mu misli. Gledao je u izloge, čudio se cijenama. A onda je u jednom kafiću, tik uz prozor ugledao Dianu. Sjedila je sa prijateljicom. Nije znao što ga je vuklo da uđe unutra. Jednostavno je ušao, došetao do stola za kojem su sjedile. Riječi su krenule iz njega, brzo razgovjetno i sigurno. Nije razmišljao. Samo je progovorio. - Dobra večer. Ja sam Filip. Ne znam da li me se sjećate, jučer sam kod vas u dućanu srušio cijelu policu sa tunjevinom. Diana se nasmiješila. - Dobra večer. Sjećam se, kako ne. - Jučer sam pomalo bezobrazno odjurio, nisam se ispričao, niti zahvalio. Prolazio sam slučajno i vidjeo Vas, pa sam odlučio to učiniti sada. Nadam se da se ne ljutite. - Ne, naravno, rekla sam Vam jučer. Takve stvari se događaju. - Znam, ali eto, morao sam Vam to reći. Rado bih se iskupio kavom jednog od ovih dana. Naravno, ako želite. - Može. - Odlično. Navratiti ću do dućana, pa ćemo se dogovoriti. Ispričavam se na smetnji. Ugodnu večer želim. Izašao je iz kafića. Tresao se kao prut. Ali bio je sretan. Napravio je to. Do đavola, napravio je to. Krenuo je niz ulicu gotovo poskakujući od sreće. Nije znao što se dešava. Bio je pun neke snage i sigurnosti u sebe. Odjednom je iza ugla začuo nekakvu gužvu. Ljudi su vikali, vrištali, vidio je svjetlost koja je dopirala iza ugla, iznad kuća. Potrčao je i čim je zamaknuo za igao ugledao je zgradu u plamenu. Donji katovi su već jako gorili, ljudi su trčali u panici, gledao ih je kako izlaze iz zgrade lica crnih od dima. Na zadnjem katu, na prozoru je vidio muškarca i dijete. Mušakarac je nešto vikao, ali u buci nije uspio razabrati što. Filip pogleda uokolo. Izgledalo je kao da ih niko ne primjećuje. A onda je na terasi zgrade vidio starijeg čovjeka. Izgledao je nekako čudno. Zapravo je izgledao sasvim normalno, ali Filip je imao neki čudan osjećaj gledajući ga. Plamen je bio sve viši i približavao se muškarcu i djetetu na zadnjem katu. Filip je začuo vatrogasne sirene, bile su još dosta daleko. Neće stići na vrijeme. Grozničavo je razmišljao. A onda je ponovo iznenadio samog sebe. Kao izvan vlastitog tijela, u transu, odbacio je aktovku, i potrčao prema ulazu u zgradu. Ljudi su vikali za njim. Odmah na ulazu ga je zapljusnula vrućina. Porčao je po stepenicama, vatra je bjesnila oko njega, plamen ga je liznuo po licu i osjetio je strašnu bol. Nije stao. trčao je i dalje, doslovno se probijajući kroz vatru. Nije mogao disati i osjećao je kako se guši, ali je nastavio. Probio se do zadnjeg kata. Pokušavao se orijentirati. Koja vrata su prava? Ako prozor gleda na ulicu, sa lijeve strane od ulaza, a on je sada ovdje… Zaletio se svom snagom i ramenom udario u vrata. Plamen je zahvaćao hodnik i više nije bilo povratka. Zaletio se u vrata još nekoliko puta prije nego je okvir vrata napokon popustio i on se nađe u stanu punom dima. Čuo je muškaraca kako viče da treba spasiti dijete, da razvuku deke. Dotrčao je do njega, u trenu kad su se na ulici pojavili vatrogasni kamioni. Nije mogao vidjeti da su vatrogasci istrčali iz kamiona i prije nego su se ovi zaustavili, kako razvlače cijevi i mrežu za prihvat oca i sina. Nije bilo druge. Morat će skočiti. - Polako gospodine, sve će biti u redu. Vatrogasci su stigli. Samo budite mirni. Trebat će skočiti. - Ne mogu, ne mogu skočiti. – Čovjek je plakao- Bojim se. - Sve će biti u redu. Skočit ćemo zajedno. Čovjek se spustio na pod još uvijek držeći dijete u rukama. Jecao je. Dijete je plakalo. - Ne mogu. Filip mu oprezno priđe. - Dogovorit ćemo se. Najprije ćemo uzeti vašu kćer. Vatrogasci su sve pripremili. Poslat ćemo nju prvu, i nakon toga ćemo vi i ja skočiti zajedno. Samo se smirite. Polako je uzeo djevojčicu iz njegovih ruku. Nije se bunio. Bio je slomljen od straha, ali je ipak znao da će mu ovaj neznanac spasiti kćer. Gledao ga je očiju punih suza i Filip primjeti zahvalnost u njegovim očima. Popeo se na prozor. Vani se skupilo mnoštvo. Vatrogasci su mu mahali da skoči. Najradije bi to i učinio, ali morao je pomoći i muškarcu koji je i dalje izbezumljen sjedio na podu. Na podu koji je već postajao opasno vruć. Djevojčica u njegovim rukama se potpuno smirila. Poljubio ju je u čelo, nagnuo se kroz prozor i ispustio je. Vatrogasci su je dočekali, zatim su dotrčali liječnici i odnijeli je. Filip se vrati unutra. - Gospodine, vrijeme je, moramo skočiti. Čovjek je sjedio i dalje i gledao negdje ispred sebe. Nije ništa rekao. Filip ga protrese čak i jače nego što je želio. Pogledao ga je. Filip mu pruži ruku. - Ja sam Filip. - Josip. - E pa Josipe nemamo više puno vremena. Ustanite. Josip je ustao kao u transu, prepustio se Filipu koji ga je odveo do prozora i pomogao mu da se popne. Filip se popne kraj njega. Nije bilo mjesta da obojica skoče istovremeno. Josip se tresao, a Filip je znao da mora skočiti odmah. - Oprostite na ovome. - Ne čemu? Filip ga gurne u leđa i Josip doslovno ispadne kroz prozor, a Filip izgubi ravnotežu i padne na pod. Brzo je ustao, i krenuo ponovo prema prozoru. U tom trenu, pod ispod njega popusti i Filip osjeti kako propada. Čitao je i on kako ti prije smrti cijeli život prođe pred očima. Njemu je pred očima bila Diana. Zašto sada? Zašto sada kada je napokon skupio hrabrost i prišao djevojci koja mu se sviđa? Onda ga obuzme mrak. Kad je došao sebi ležao je na terasi. Pored njega je bio onaj čudan čovjek kojeg je vidjeo dok je stajao na cesti. - Dobra večer. Ja sam Matija. Anđeo za vezu.

grim reaper

uh, dobre su ti ove priče..o anđelima za vezu. :)