DayWalker

 
Filip je ustao. Pogledao je čovjeka pored sebe. Anđeo. Nije izgledao kao anđeo, a opet, Filipu je sve to imalo savršenog smisla i uopće mu nije bilo čudno. Sve je jasno. Umro je i sada je vrijeme za krenuti dalje. Osjetio je neku toplinu oko srca, pa se nasmiješio. Život na Zemlji je samo usputna stanica. Filip nije bio vjernik, živio je previše u realnosti, ali je uvijek mislio da će, kad umre, otići na neko ljepše mjesto. Matija ga pogleda.
- Ti si prvi koji ništa ne pita i smješka se. Svi prvo plaču. Čak i svećenici. I njima je teško odvojiti se od zemaljskog života, iako večina njih iskreno vjeruju u “zagrobni život”. Jedino se djeca uvijek smiju, oni razumiju, vide, znaju. A onda ostare i zaborave. Njih se moraš čuvati, djeca će te uvijek vidjeti. Znači, našao sam te. Ti si mi zadnji.
- Kako to misliš – zadnji? I zašto se moram čuvati djece?
- Sve ćeš saznati na vrijeme. Moramo krenuti. Jedva čekam da odem, da se napokon odmorim. Da se odmaram zauvijek.  Dosta je bilo. Zadnja inkarnacija mi je bila šesnaesta po redu. Gadno sam se mučio. Hajdemo.
Filip je mirno krenuo za njim. Stali su kod starog Fiata. Matija otključa vrata pa su sjeli i krenuli. Vozili su se gradom dugo i Filip zadrijema. Kad se probudio stajali su pored velike stare kuće na brijegu. Svjetla grada su ostala daleko u dolini. Izašli su iz auta.
- Zaspao sam. Mrtvi spavaju?
- Zapravo nisi spavao. Kad se duša umori, potrebno je da se osnaži, da se količina energije obnovi. Slično kao kad se u autu isprazni rezervoar, samo što je benzinska pumpa za dušu svuda oko nas. Energija. Osluhni. Čuješ kako se kreće?
Filip je čuo tiho zujanje.
- To je to? Čujem. Kako nisam prije primjetio?
- Živi ne znaju da je energija oko njih, pa energiju pune hranom, pićem i zrakom. Uzimaju to zdravo za gotovo, ne razmišljaju. Realno, čovjek može preživjeti bez svega toga, ako zna kako primiti energiju oko sebe. Nažalost to je davno zaboravljena vještina. Ima dosta ljudi koji nešto pokušavaju, ali daleko su od prave istine. Tu smo.
Stali su pred visoka vrata od masivnog drveta. Matija pokuca tri puta i vrata se otvore. Ušli su u veliko osvjetljeno predvorje. Izgledalo je dosta sterilno, bijelo i čisto. Filipa je podsjećalo na predvorje njegove firme. Ono što ga je začudilo je što je u predvorju bilo pedesetak vrata. Pomislio je da je predvorje ipak previše malo za toliko vrata. A opet, gledao je u njih. Matija ga povede desno i uđu na vrata na kojima je pisao “Prijem”. Za stolom u sobi, punoj ormarića za spise, je sjedila starija žena za koju se Filip mogao zakleti da je njegova učiteljica zemljopisa iz osnovne škole. Kako se samo zvala? Matija je pozdravi.
- Dobra večer Magda. Opet radiš noćnu?
- Puno posla. Svi vezisti su na terenu. A znaš da On voli da sam ja ovdje kad je gužva. Koga si nam doveo?
- Filip 20:20:48.
- Tvoj zadnji? Matija, dozvoli da ti ja prva čestitam. Zaslužio si, zaista si trajao dugo.
- Hvala ti Magda, nadam se da ćeš i ti uskoro.
- Nisam sigurna da me se želi odreći, ali obećao je da neće proći još dugo. A znaš kako je kad On obeća. Idem po dosije.
Magda ustane i ode kroz malena vrata u drugu sobu.
- Matija, zašto Filip 20:20:48? Imam ja svoje prezime.
- To prezime možeš slobodno zaboraviti. To je prezime koje si nosio u zadnjoj inkarnaciji. Ako ćemo tako imaš ih još sedam, a promijenio si i pet imena, pa bi bilo blesao da te zovemo punim imenom i prezimenom. U kartoteci si zaveden kao Filip 20:20:48. Zadnje ime, sat, minute i sekunde kad si umro. Već danima se zna da ćeš danas doći tako da si na današnjoj hrpi. Jednostavno zar ne?
- Jednostavno.
Magda se vratila i sjela. Otvorila je dosije, pa pogleda u Filipa preko naočala.
- Dobro došao mladiću. Tvoj raspored se mogao i očekivati. Obzirom da si Matijin zadnji i da treba popuniti njegovo mjesto, radit ćeš u vezi. Čujem da nisi plakao. Jako dobro. Matija molim te odvedi ga u Preobrazbu, pa odmah Slušaonicu. On je to osobno zatražio.
- Dogovoreno. Doći ću kasnije da se pozdravimo. Sutra imam vlak. Idemo Filipe.
- Kako misli, raditi ću u vezi? Zar ovo nije Raj? U Raju se ne radi.
- Filipe, još si na mom satu postavljao nepotrebna pitanja, ništa se nisi promijenio. Iako sam ja mislila da ćeš završiti u zatvoru, a ne kao dosadni činovnik.
Filip ju pogleda. Magda se široko smiješila pokazujući zlatan zub na trojci desno. Pa to je ona. Magda mu namigne. Zaustio je nešto reći, ali ga Matija izgura iz sobe.
- Požuri. Viđat ćeš je često, pa ćete se napričati do mile volje. Imamo još posla, a Njega se ne ostavlja da čeka.
Filip se naježio zbog načina na koji su Matija i Magda izgovarali On i Njega. Zar je i to moguće? Bog zaista postoji.
Matija ga povede preko predvorja i uđu u sobu na kojoj je pisalo Preobrazba.Malena soba je bila prazna. Na sredini sobe je stajo samo stol sa jednom stolicom. na stolu poveći album za slike.
- Ovdje ćeš odabrati svoj izgled. Vjerojatno se pitaš zašto se mijenjati? Ne moraš, ako ne želiš, ali prelistaj album, možda pronađeš nešto za sebe. On je odlučio da, kad već moramo raditi, bolje će biti ako se osjećamo ugodno. Izaberi nešto. Ja ću biti vani.
- Osjećam se sasvim udobno ovako kako izgledam. Ali ne može štetiti ako “bacim oko” na ponudu.Matija izađe, a Filip sjedne za stol. Prelistavao je stranice sa raznim izgledima, mogao je biti maneken, policajac, lijep ružan, visok, nizak, mogao je birati novo tijelo i kojem će ga vidjeti oni koji su upravo umrli. Okrenuo je stranicu i nasmiješio se. Ovo je idealno. Čim je to pomislio osjetio je toplinu i za trenutak kao da je izgubio svijest.
Matija je stajao ispred vrata i stalno pogledavao na veliki sat u sredini predvorja. Što taj početnik misli? On čeka. A njega se ne ostavlja da čeka. Vrata su se otvorila i pred njim je stajao visok mototciklist, sav u crnom, duge, masne kose, sa istetoviranom podlakticom na kojoj je pisalo “Filip 20:20:48”. Imao je kožnu jaknu prebačenu preko ramena, a iz ugla usana mu je virila cigareta. Smiješio se.
- Ta-daaaaaa.
- E jebi ga.
 
 

E j... ga, ovo je predobro :))