Ne zelim pricati o smislu

 
Stajali su ukrug oko nje, ti njeni prosci, ona je stajala u sredini i slusala sto ce joj reci.
Kad god bih cuo tvoj glas, drhtao bih od zadovoljstva i pjevao od radosti, glasno je uskliknuo prvi.
Ipak, uvijek bih se pitao sa strepnjom i nevjericom, koliko li ce to potrajati, rece drugi.
Katkad su, i ne tako rijetko, tvoje rijeci odzvanjale kao cavli kojima me pribijaju na krizh, nadoda treci.
A onda, opet, sjetno ce sljedeci, slatke su to muke, visjeti tako objesen na te tvoje rijeci po cijeli dan.
Peti onda prizna skruseno: Da, vec mi opet nedostaju.
Sesti ce bez sumnje: nisam siguran hocu li zapravo ikad imati taj osjecaj, da sam siguran da upravo ove, ili sljedece nisu i posljednje koje od tebe cujem.
Sedmi ce kratko: zapravo ju svi volite. To je bit, ali jedini ja to mogu i priznati, za sve vas sad to i cinim.
Pitam se, treba li vas smatrati ovisnima, upita se osmi putnik.
Deveti je samo shutio. Crckao je nesto po papiru, iz cega se moglo razaznati da misli: rijeci, rijeci, rijeci, sve je to krivo, zelite ju sresti, lasci jedni, stvarnu, a strah vas je to priznati pa se zadovoljavate rijecima. No, to mozete spoznati tek kad graja u vasoj glavi utihne.
Deseti klimne kao da ga razumije, i rece tiho, da, ali, ovo je nacin ucenja kako zdravo komunicirati, stoga, idemo dalje.
Dok je jedanaesti polako vracao krug, rekavsi s nesto strepnje: ako je bude, ako nadjete sugovornicu, treba sve to i podnositi.
Dvanaesti je gledao zaigrano: ma da, ali... ja vjerujem u nju,
Trinaesti ga prekine, je fino, da da, no vjerujes li u nas, to je pravo pitanje, jer lako je od drugih traziti da se oblikuju, koliko cete vi biti meki sami?
Cetrnaesti je prevodio knjige, nakratko digao pogled i rekao: vjerojatno samo ucite tudji jezik, jedno i drugo?
Petnaesti je bio skeptican: OK, ali... hm, da, zapravo je to jedan pothvat, nauciti citati tudje znakove... I uvijek je upornost nasuprot postignucu, a povjerenje nasuprot strahu.
Imate pravo, kolega, doda sesnaesti, ali to nudi onda i neku radost i odredjuje neki cilj kojem se moze teziti, nije li tako?
Sedamnaesti se slozi: ta jest, tako, to jedino snazhi... i pogleda zvijezde na nebu.
Osamnaesti prepusti rijec sljedecem, gledao je pun mjesec. Malo sanjivo, svjestan snova.
Devetnaesti je gledao sunce i nije mu bilo do rijeci, uzivao je u osjecaju ispunjenosti.
Dvadeseti se tiho prekrizi, vjerujem u nas, promrmlja sebi.
Dvadesetiprvi je bio posljednji u ovom krugu, nije znao sto vise reci, i to ga razalosti. Onda odnekud izvuce pero, pogladi je medju noznim prstima, kako je stajala bosa, klekne i poljubi u desno koljeno. Ovije joj tanku svilenkastu prozirnoljubicastu maramu oko lica rekavsi: to je da nas ne otapas pogledom, zatakne pero, ispreplete svoje i njene prste, rasiri ruke, nacine sedam okreta u smjeru obratnom od sata, i dok je razmisljao sto sljedece da cini, spuste se oboje na koljena, makne joj veo s lica, i klececi ispred nje zagrabi u pijesak, trazeci nesto, a kad je nesto i nasao, rece: evo ti, od mene, samo nesto. Ostatak pijeska sasipio joj u prorez medju grudi, nagnu se i sapne, dok osjecas ovo grepkanje morsko po tijelu, o meni misli, a kad ga pozelis sprati, tad moja budi.
 

svidja mi se, mislim prica