Uhvaćeni
Na trošnoj klupi u olujnoj noći,
sjećanja se lome,
u vrtu šuštali su netopiri,
a lampa, kao oko mrtvaca,
reflektirala je naše sjene od nekada.
Dodirnuh te i ne znajući,
tek da uobličim svjetlost,
što padala je iz tvojih očiju.
Stajasmo sami nijemi i začuđeni,
Uhvaćeni u postojanju sjećanja.
21.07.2005. u 23:06 | Prijavi nepoćudni blog | Dodaj komentar