....17 godina...
...toga jutra je sunašce zasjalo toplo i veselo a onda se odjednom nebo rasplakalo...a ja se, po starom dobrom osjećaju, moram zateći nespremna...kišobran, što je to?...zar to netko još danas nosi sa sobom?...ja ne...
...spustio se strašan pljusak...i onako, po inerciji, utrčim u birc u koji sam zadnji put ušla prije 17 godina...onako lagano mokra osvrnem se oko sebe...i ugledam ona ista dva oka koja su me tako gledala i prije davnih, davnih 17...
...u tom trenu nisam primjetila ni da je lokal potpuno preuređen...ni da je šank na sasvim drugom mjestu...vratila sam se tamo gdje me nije bilo čitavu vječnost...i za mene je sve bilo isto...pa i ona dva oka koja su me sa istim smješkom dočekala...i tiho promrmljala: "Ne mogu vjerovati"...
24.07.2005. u 2:31 | Prijavi nepoćudni blog | Dodaj komentar
Trenutno nema niti jednog komentara