Srce, oči, tama & mjesec

Opet pocinje. Spaljenih ledja docekujem jutro. Nisam zedan, hvala, ja zvijezdani nektar pijem, cudan koktel od: kapi morskih,
zrna svijetla s neba, jedne vlasi, zibane na vjetru i do kraja nalivene suncem (vec se pomalo energija njena uokolo prolijeva,
kao biserje pred svinje)... da... nisam zedan. Na divljem konju jasem. Mlad, jak, ponosan je i prestrasen. Kamo? - ne znam;
cestu srca slijedim, ponora je puna) Ne sibam ga bicem ni korbacem, nit' ga kunem ni nit' psujem... ta dovoljno je samo
suzu koju u dlaku njegovu da upletem i postajemo jedno bice; njegov trk ja trcim; moje suze niz njegov obraz teku. Pogledaj -
sunce se ponovno radja, pijetli pjevaju. Cekaju nas nova sela, novi psi i lavez njihov za nama, ko' lopovi da smo, pijanstva mlada
i ponovno prozivljavana... prijateljstva cak?! Da, postoje vrata, koja nismo predvidjeli, nanijela nas struja zivota na njih,
iako njoj uzvodno plivamo. U tim spiljama se skrivamo, snagu kupimo, novi savez sklapamo... stare rane... obnavljamo. Jer bez boli,
zivjeti nam je strano, pa makar ona i tudja bila; glupo bi bilo pretvarati se da tudaj patnja do ne dopire do nas.

Zaspi sad... na moru je bonaca. Krijesnice svijetle (ili pjevaju???)

Noc ce opet doci. Put zvijezda, s izraslim krilima novim... ces poci.

Iz dana u dan, kao brod u boci nasukan. Putujem sigurno na dnu naprtnjace.

Zaspi sad... misliti o svem ne mozes, prekasno je da djela kriva pobijes.

Zaspi sad... nasmij se, suncane zrake rasplinjuju bol...

Zaspi sad...


... spavaj.