DayWalker

- Hahaha, eto ti sad. Čudiš se meni kako izgledam, ali psovka je u redu. Nisam znao da anđeli psuju.
- Puno toga ti ne znaš. Njemu nije baš drago, ali mu je jasno zašto nam ponekad pobkegne psovka.. Uostalom, osim šro znaš da si mrtav, osjećaš li se manje čovjek?
- Pa i ne baš.
- To je zato što sve ono što si imao na Zemlji, nećeš izgubiti ovdje. Čak naprotiv, uskoro ćeš se sjetiti i svojih prošlih života. Sva znanja koja si skupio će se vratiti. Da bi došao ovdje trebao si puno naučiti. I u svakom životu si naučio ponešto. Drugi životi koji su ti darovani zapravo su nešto slično kao kad padneš razred u školi, pa moraš proći cijeli taj razred ponovo. Ovdje se dolazi odraditi pripravnički staž i tek onda ćeš otići naučiti do kraja neke istine za koje nisi ni znao da postoje. Tamo odlazim sutra. U svoju zadnju školu.
- Kakve istine?
- Polako mladiću, sve ćeš saznati kad bude vrijeme. Tvoje vrijeme još uvijek nije došlo. A sad požurimo, već kasnimo. Jedva čekam Njegovu reakciju kad te vidi. Nitko do sada nije na preobrazbi izabrao ništa slično.

Krenuli su niz predvorje. Filip je imao čudan osjećaj da se sa svakim korakom predvorje produživalo. Nešto nije u redu sa percepcijom. Ali mu je, nakon, nekog vremena bilo jasno zašto je mislio da je predvorje premalo za tolika vrata. I bilo je, ako gledaš razumom koji si donijeo sa sobom sa Zemlje. A ovdje ista pravila ne vrijede. Velika vrata na kraju predvorja, na kojima je pisalo Slušaonica, otvorila su se par koraka prije nego su on i Matija došli do njih. Unutra je Filip zinuo od čuda. Pravi pravcati bar, sa dugačkim šankom, desetak stolova punih ljudi, u uglu veliki bilijarski stol. Iz zvučnika su treštali Rolling Stonesi. Simpathy for the devil. Bog je, izgleda, imao uvrnut smisao za humor. Tetovirani konobar mu namigne i otvori pivo, stavi ga na šank i pokaže glavom prema bilijarskom stolu. Tamo je visoki plećati motociklist bezbrižno slagao kugle. Došli su do njega.

- Matija stigao si. Pozdrav Filipe, sad možeš zatvoriti usta. Uzmi štap, pa ćemo zaigrat jednu. Kakav si u bilijaru?
- Ja, ovaj, u bilijaru, ovaj, pa ono, ok.
- Matija molim te, ostavi nas, imamo dosta za razgovarati. Ti se polako spremaj i odmori, vlak ide u 8, a put je dug. Doći ću kasnije do tebe.
- Može, pozdrav. Filipe, drago mi je da sam te upoznao. Čudan si ti tip. Ne brini, vidjet ćemo se opet.

Filip mu pruži ruku, pa se pozdrave i Matija krene prema vratima. Filip je gledao u motociklistu. Bio je potpuno bez teksta. To je Bog? Uzvišeno biće, najjača sila u svemiru, kreator života?

- Razbijaj, primiri se, zapali cigaretu, potegni pivo, pa pitaj što te zanima.

Filip solidno razvali kugle. Šarene su bile njegove. Čuo je sebe kako govori.

- Ti nisi Bog, je li tako?
- Prvo ti moram priznati da si me ugodno iznenadio odabirom preobrazbe. Nisi sjeo i mislio kako bi bilo strašno nezgodno da izabereš upravo ovaj izgled. On ti se svidjeo i uzeo si ga. Znaš li da većina uopće ne mijenja svoj zadnji izgled? Ili su totalno nemaštoviti. Vidio si Matiju, izgleda kao profesor. A poginuo je u avionskoj nesreći, bio je dobar pilot. Kad je došao bio je preplašen kao malo dijete. Još uvijek u uniformi. Bojao se što ću ja misliti ako zadrži svoj izgled. Istina, iskreno mu se svidio taj novi izgled, ali mogao je zadržati i onaj stari. Preobrazba se ne može izvršiti ako zaista ne želiš novi izgled. Matija je uvijek bio pomalo neodlučan, zato je i prošao 16 inkarnacija. Kad sam vidio da je izbrao zvanje pilota u zadnjem životu, znao sam da će mu to biti zadnja. Ali me stvarno živciralo što sam slušaonicu morao pretvoriti u knjižnicu kad je došao na prvi razgovor. Nisam taj tip, volim gužvu. Ti si me baš razveselio. A sad da odogovorim na tvoje pitanje. Ne, ja nisam Bog. Moje ime je Gorviandalhin. Možeš me zvati Goran.
- Pa što si onda?
- Ja sam Upravitelj. Upravljam ovim dijelom svemira. Ljudi me često zamijene za Boga, ali nisu svjesni koliko su u krivu. Pravog Boga ne možeš spoznati na Zemlji. Ni Matija ga još ne poznaje. Ljudima treba vjera u nešto, to ih pokreće ujutro, gura ih kroz dan, smiruje ih prije spavanja. Ljudi se boje onoga što ne znaju. I uvijek kad ne mogu objasniti stvari, pripišu ih nekoj nadnaravnoj sili. Zato su i imali hrpe bogova u neka davna vremena. Da samo znaš koliko je Vezista bilo zamijenjeno za bogove. Jedam moj dragi prijatelj, stari, iskusni anđeo, bio je proglašen Bogom mora. Čup si za Posejdona?
- Da, naravno.
- Pa eto, napravio je grešku, kad je došao po jednog ribara, vidjeli su ga i drugi. Onda su krenule priče o Bogu koji je uzeo ribara i, malo po malo, sad cijela Zemlja zna za njega.
- A gdje smo sad?
- Ne mogu ti to objasniti. Nije vrijeme da znaš. Od kad si ušao u kuću, više nisi na Zemlji. Odavde ćeš izlaziti samo poslom, i svaki puta kad izađeš iz kuće biti ćeš ponovo tamo. Vrata su neka vrsta portala koji vode ovdje gdje smo sada. Nazovi to Čistilištem ako želiš. Ovdje se odlučuje tko će dalje, a tko se vraća na Zemlju. Vidiš, ljudi imaju krivu predodžbu o Raju i Paklu. Pakao je živjeti tamo dolje, uvijek ispočetka učiti stvari koje će te dovesti do kraja, prolaziti sve ljudske drame, pogreške, teške živote. Ali, vjeruj mi Filipe, i te kako vrijedi proći sve to.

Filip je zašutio pa potegne pivo. Imala je čudan okus. Napravio je kiselu facu. Goran se nasmije.

- Naviknut ćeš se. Tvoja zemaljska osjetila ovdje nemaju nikakvu svrhu. Sve što ćeš ovdje dotaknuti zapravo ne postoji u tom obliku. Sve što ćeš unijeti u sebe je čista energija. Tvoj mozak još nije spreman na nju, još uvijek je previše zemaljski. To će se promijeniti s vremenom. Ovo pivo koje piješ i cigareta koju pušiš uopće ne postoje. Ovdje su samo da stvore privid i da tvoja promjena prođe što bezbolnije.
- Ok, ima smisla to što mi pričaš. Ajmo dalje. Ovi ljudi koji sjede oko nas. Svi su anđeli?
- Jesu. Ali samo jedan mali dio, naravno. Oni rade u ovoj podružnici. Viši i niži management, Anđeli za vezu, Anđeli čuvari, Anđeli smrti.
- Anđeli smrti? Što oni rade?
- Ne brini, naziv zvuči gore od stvarnosti. Oni rade uredski posao. Odlučuju kada je kome vrijeme. Bez obzira da li je čovjek koji treba umrijeti toliko zabrljao u sadašnjem životu da ga treba odmah prebaciti u novu inkranaciju ili je vrijeme da krenu dalje, Anđeli smrti su ti koji potpisuju odluku. Svi su počeli kao Anđeli za vezu. To je najteži dio.
- Zašto?
- Vidjet ćeš kad budeš otišao po prvoga. Tvoj “poluzemaljski” mozak će se još dugo opirati, iako si bio ovdje i jasna ti je koncepcija. Kad budeš otišao po prvo dijete, vidjet ćeš zašto najteži dio.
- Kad si već spomenuo, zašto se uopće uzimaju djeca? Posebno ona mala, od par mjeseci.
- Najčešće zbog roditelja. Zato što roditelji trebaju naučiti kroz patnju. Znam što ćeš reći, da to nije fer. Ako nisi do sada shvatio, na Zemlji je malo toga fer. Isto tako, potrebno je proći razne živote, i sretne i nesretne, i smirene i divlje da bi se učilo. A ponekad jednostavno dođe do greške, pa se čovjek vrati na Zemlju, rodi se, a trebao je ići dalje. Greška se mora brzo ispraviti. Birokracija je ista i ovdje i na Zemlji. Rekao sam ti već. Ovo je samo usputna stanica. I anđeli moraju proći dosta muke da bi mogli dalje.
- Čekaj malo, da li svi ljudi kad umru i krenu ”Gore” ,ma gdje to bilo, postaju anđeli?
- Da, svi do jednoga moraju proći ovuda. Ima mjesta i posla za sve, Zemlja je jako zajebano mjesto.

Filip je bio na redu. Smjestio je dvanaesticu u gornji lijevi kut. Imao je još milijun pitanja. Bit će ovo duga partija.

Podsjećaš me na jednu knjigu koju sam davno, davno čitala.

fino :)