DayWalker

Uzmem mobitel u ruke i povučem se u manju sobu. U onoj buci ne čujem ni sam sebe kaj mislim. Buraz se javi nakon prvog zvona.
-Molim?
-Yo, burque, que pasa?
-Ma pasa matera, Mali i ja se dosađujemo. Sjedimo kod mene i gledamo Jackie Chana.
-Ha, zato tvoj braco misli na tebe. Samo jedna riječ. Crni.
-Tulum?
-Tulum.
-Maliiiiiiiiiiiiiiiiii, tuuuuuuuuuluuuuuuuuuum.
-Buraz ne deri se, ode mi čekić, stremen i nakovanj.
-Sorry buraz, dolazimo.
-Bok.
Vratim se u salu za ples (dnevna soba). Crni je nestal negdje. Vjerojatno je mala ipak popustila. Sad će joj kod sebe složit Martini, pohvalit se sa tehnikom koju ima, pustit Van Morrisona i zaključit posao. On se uvijek kratko zadržaval na tulumima. Obično ih je provel kod sebe u prizemlju. Safo je i dalje stajal solo i smješkal se. Vidil sam mu u čudno sjajećim očima da je izabral žrtvu i sad smišlja neku ubojitu rečenicu. Dođem do njega.
-Buraz i Mali dolaze.
-Odlično, ovdje ima dost robe za sve. Ak niš ne pokupimo bar ćemo se dobro napit i zajebavat. Jesi vidil onu malu kaj sjedi u fotelji?
-Sad jesam.
-E, ta je moja večeras.
-A onaj tulipan kaj sjedi kraj nje i drži je za ruku?
-Taj bu mi za jedno deset minuta najbolji frend. Fino bum ga napil na brzinu, pa mu tješil malu. "Pa kak se može tak ubit i ostavit te da se dosađuješ? Idemo si mi otplesat malo, nek on spava." Gotova svar.
Stajali smo tak još jedno pet minuta, kad se mali digne po neku cugu. Poljubi malu i kaže:
-Odma se vratin, jubavi.
Dok je odlazio u kuhinju, Safo je već bio kraj njega.