Ne zelim pricati o smislu

 
Jednom prigodom sam obecao napisati pricu, sad evo koristim tren. Tocnije, nisam siguran kako se to obecanje tocno zbilo i kad je do njega bas i doslo, ali nekako sam uvjeren da sam tako sto u jednom trenutku osjetio kao obecano. I tako, da ne duljim, tu sam pricu mislim bio zapoceo pisati i prije nego li sam obecao da cu to uciniti, ali nisam sad posve siguran u detalje, no da...
 
Obecanje je to koje me drzalo cijelo to vrijeme, obecanje koje zadas sebi ne mozes samo tako zaboraviti, a ono sto zelis vjerovati cvrsto stoji usadjeno u srcu i ne nestaje kao da nikad nije bilo, premda, premda, zapisi su bili dvojbeni a upitnici sareni, igra vrckava a snovi jos sareniji, ipak nisam ni trena pozelio posumnjati, kako samo naivno, nisam zelio. Mislim da sam htio dokazati Svemiru da je moguce odrzati obecanje. Pisem stoga evo sad, ono sto nisam napisao tad, kad sam bio obecao. Pa neka stoji ovako kao neki zalog trajanja bez kraja, beskrajnog tog obecanja koje je ostalo nesavrseno izvrseno u trenutku odluke da se krene. Pisati dakle,
 
Kad bih zapoceo pisati romane rijetko kad bih imao plan, no ovaj put bila je iznimka, nisam ga imao niti sada, kada ga je trebalo privoditi kraju, tako su rekli, iako im nisam ni za tren povjerovao, i ne bih, niti savjetujem i vama da to pokusate uciniti, mislim. Kakogod, red bi bio da se predstavim na pocetku, jer ocito, ovo ce biti jedna prica koja ima stogod osobnog u njoj, ako nista ono bar stil ce biti osoban, osebujan usudio bih se reci i pozelio da tako i bude. Vec vam najavih da sam tvorac rijeci, no one mozda kao da imaju koju kap i zrno neceg sto izvan mene dolazi i kad vam tako tvrdim ja mislim da je tomu tako no misao moja i jedno i drugo je pa vama stoga ostavljam da procijenite kako vam se vec cini da jest i pravo kako bi bilo.
 
Kad se predstavih vec u redu je predstava nek pocne i nek udju likovi, a likovi moji plosni su i jednostavni, ja sam zapravo jedini jednostavni lik i onaj koji je ukupni zaplet i rasplet svega, ali i ne posve jer ostaju pukotine zelje i razmirice, ostaci, nadopune i stoga ostaju i drugi da udju. Likovi moji vise su krokiji, manje trodimenzinalna bica ali ostavljaju prostor prazan o cemu onda slijedi ta moja prica.... Vrijeme nije lik, ali isto igra u prici, ono kao da stoji a godine kazaljke broji i bezvremeno leprsa u svestojecem idealu svijesti, krajnje nevjerojatno, no vidjet cete, kako se nadam, vjerujte mi zasad.
 
Uglavnom, neznam sto jos reci, ovo je otprilike to o cemu sam zelio nesto pricati prije nego li pocnem s romanom, kako rekoh ovaj pocetak davno se krenuo pisati no zapisao sam ga tek sad kad bi roman, po svim pravilima ocekivali da zavrsi, no, ne znam, stvari se ne odvijaju po nasoj dobroj, ili zloj, ako takva uopce postoji ili je ona nedostatak samo te dobre, dakle, volji, stvari se odvijaju po volji cudnih spletova i raspleta, tek koje krecem istraziti kako bih vam ih ovdje ili gdjegod drugdje mozda da, a mozda i kasnije, no svakako znat cete, bit cete obavijesteni, vjerujem upoznati s retcima sto cu vam ih biljeziti i prije pisca samog, ili je sve to vec zapisano ionako, u sto onda ostaje da se pitam ta gdje je ta moja umjetnicka sloboda, no to je pitanje poetike, a ne romana, i o tome vam necu pisati niti vas tim dvojbama teretiti kako vec sebe ionako teretim kojecim, a katkad i vas, molim ne uzmite stogod mi za zlo.
 
Detalje o cemu je rijec, tesko da cu vam moci reci, no kad su svi elementi na pozornicu sisli, slijedio bi prirodno sujet neki, pokusaj koji mi ovdje manjka jer, kako i sami vec vidjeste, okolisam da vam dadnem hvatiste, ali nije to namjera moja, vec ga i sam hvatam i trazim po pustim poljanama ispraznjenim od ceznji punih od njedara i vjetrovitim brdima, oblacima sto putuju ali ne onako nestvarno brzo, no brzo ipak da, i planinama koje su ostale zanemarene, ranjenim, obespravljenim livadama, prekooceanskim letovima, slijetanjima, svrsavanjima skrivenim tek granom ili sutnjom od pogleda, ili kao da hodas po britkom klinu, kad se bojis visine, stijene u oblicima orla i kornjace, cudni ideali, tudji ljubavnici, samoca koja se otvara pred nogama, samoca, samoca, koje se nepotrebno bojimo. Ne cutim ja to razumijevanje, ostalo je nekako skriveno izmedju ocekivanja, padnuto katkad u pukotine, a katkad ostavljeno da se trazi, zasto i zasto se pitam, i pisem ovo trazeci tebe i osjecajuci kako me testiras i osjecajuci sav taj svoj strah od pada, kojim bih samo opravdao isto ono sto trazish, jer od mene uvijek ces dobiti sve sto trazish, kao i ja od tebe, odgovornost koju nitko od nas ne zna sa ponosom ponijeti.
 
No, kanda sam zastranio malo, ali! ne cudite se, tako cu i nastaviti, pa rekavsi to isto i slijedi, potakla me misao nova o ljubavi ljudi zbore o vjekovitoj temi no kako je moguce o ljubavi zborit, kako je moguce o njoj nesto izreci, kad rijeci, tek misli su sto se pletu o ljudske ideje i svakome njegovo kao da zbore, a ljubav ima te univerzalne vrijednosti svoje, i svatko ce znat kad je voljen a kad nije, treba li tu vise nekih rijeci, a granicu davanja kako li je lako mogu li prijeci i ostati zelis na udaljenosti ovoj o kako samo moze to boljeti, oskvrnuce zelje tako pompozno zvuci i svakim trenom cini se kao da cinimo sve da tako i nikako drugacije se zbije, mozda je tako uvijek a mozda ce biti i prije, mozda nikad nista bilo i nije do li ovo sto sad pisem, sve tlapnja do tlapnje, i igra do igre, ?
 
Nevazno, nevazno ostajte bez straha, ovo su samo nevazne price jednog dokolicara koji nema sto mudro reci u ove nocne ure, predugo ostajem slusajuci tisinu, prividjaju mi se vec i neki zvuci koje bi tijelo da moze cuti, a koje srce ne prepoznaje daleko samo sluti, tisinu, more, mir, tisinu, samo sluti tu tvoju blizinu ne znajuc vise jel' to on samo vjeruje u to sto sam pise, ili mozda u to sto vjerovat zeli, da su daleki ti andjeli culi naznake i da su najavili dolaske, ah zeli, svi odjeci su pomijesani, a zvukovi, rijeci, ne dolaze iz tisine, (Echoes, floydi, ...)
 
Jutro je doslo kao po navici, a jos neutisane zvukove kraja opere ispirao bih iz usta kao neki gorkast okus i los zadah. Kraj kao da je ostao neispunjen, a obecanje neostvareno, i ocekivalo bi se sad nadopisati jos tih nekoliko rijeci, i odraditi to, kao i kraj. Gledao sam u prazan prostor ispred, no romana nije niti bilo, a ti moji likovi su cekali tek njegov pocetak. Pocetak romana cekao ih je.
 
(Na putu do posla poklopljene kazaljke. Misli li netko na mene, ili je to samo podsjetnik da te se sjetim?)
 

za mene su svi tvoji logovi mali romani... i nasmijala sam se citajuci:"ovo su samo nevazne price jednog dokolicara koji nema sto mudro reci u ove nocne ure"... niti su nevazne price koje ti pricas a sigurno nisi samo dokolicar... ;) btw, echoes od floyda, savrseni je izbor ;) i da, uvijek se pitam kad vidim poklopljene kazaljke, da li misli na mene ili je to tek zato da on vidi kazaljke, jer ja mislim na njega... ehhh... pusati ti ;*

pozdraf , i hvala na komentaru :))

sad je kasno da mislis ;)) hm, najpitkije? usporedivo s?

mozda bolje da nisi rekla sto mislis ;)) enivej. nisam ni sumnjao. no zapisi su puno jasniji i kraci prijenos poruka....

ne, nego u primarnom nekom, motivu...