eye against eye

moja majka kaže (pita u stvari. a onda i kaže...) "sine, jesi dobro? kako podnosiš ove vrućine? moraš puno tekućine piti. znaš da imaš problema sa niskim tlakom? sjećaš li se kad si onomad skoro pa kolabirao?"...

tu se ona referira na jedan događaj koji se zbio ljeta davnog (anog dominog) kad sam došao doma na ručak napušen do malaksalosti.

tada sam provodio neko vrijeme u feričancima čekajući časni otpust iz vojske. to vam je izgledalo kao "čekajući smrt u denveru" samo što se ništa nije događalo. po cijele dane sam provodio u birtiji. ujutro na kavicu i novine, pa do ručka... navečer na pivo i belu.
jednom prilikom, dok sam čitao novine i pio kavu, došao je neki lik kojega znam iz viđenja i uglavnom smo na bok-bok ak se baš mora.
pita on mene "šta ima?", pa reko' "niš'. dosađujem se uglavnom." "aj dobro" reče on i ode. nakon desetak minuta se vratio i na potkoljenicu zaklonjenu stolom mi je stavio neku "vutru" (umotanu u celofan od cigareta) i nekoliko listića rizli. "doći će još Mr. D pa ćete valjda znati što da s tim učinite da vam ne bude dosadno", reče i ode.
zbilja, nakon kratkog vremena došao Mr. D (a i s njim sam na bok-bok. mislim si jebote, koji kurac se to događa... niš. kaže Mr. D da je Mr. M sam doma pa možemo kod njega. reko' može. ko žabu u vodu.
Mr. M je bio nemalo iznenađen kad nas je vidio, ali nije imao ništa protiv da mi taj paketić odkonzumiramo kod njega doma. on neće.

ja to nikad nisam radio. ni nabavljao ni motao. eventualno bih povukao dim u društvu da ne budem baš crna ovca. sad barem znam da se trava miješa sa duhanom. tada nisam znao. očigledno ni Mr. D ili mu je bilo svejedno. uglavnom, napravismo mi tu "feričanačku mrkvu" od pola sadržaja paketića koji bi valjda bio dovoljan da se napuši cijeli vod... i poduvasmo.

Mr. D je otišao doma družit se sa ženom i djecom, a ja sam ostao skamenjen ležati na kauču kod Mr. M-a koji je za to vrijeme nemilosrdno tamanio beštije u "doomu" ili "quakeu". nakon sat-dva mi je u glavi samo bubnjalo "moram ići doma na ručak. moram ići doma na ručak. moram ići doma na ručak...". obiteljski!
žlicu sam jedva držao u ruci, a glava mi je stalno padala prema tanjuru s juhom. nije trebalo dugo da "obitelj" shvati da mi nije baš najbolje i da izvade tlakomjer kojeg je baka ko zavraga imala u ormaru.
pola sata mi je trebalo da ih uvjerim da je to samo privremena malaksalost i da NE MORAJU zvati hitnu i da će mi biti oke samo da malo odležim...

moju majku su ove vrućine sjetile na taj događaj. mene nisu. to mi je jedno od onih sjećanja kad čvrsto zažmiriš u grimasi i s tim grčem pokušavaš ta sjećanja potisnuti nazad. duboko u pandorinu kutiju mozga s nadom da će tamo ostati i više se nikada ne pojaviti. kao i ono kad mi je maja rekla "ne!" i ono kad sam dinkovoj majci u slušalicu viknuo "ŠTA SE DEREŠ?!!"

iznimke ne potvrđuju pravila. one ih krše.

da... mogo si i roman napisati... (umjesto da se drogiraš ;) )