Pogled iznad tipkovnice

Kasnila sam tog prvog radnog dana u tjednu na posao. Prethodne noći se u miješanom društvu do ranih jutarnjih sati raspravljalo o ženskim pravima. Uopće za dobit pravo glasa nas četiri ženke, iako nas je bilo više na broju od muških, morale smo glasno vikati i doslovno izgubiti glas da nas se uopće čuje. Najgore od svega, što smo nas četiri vadile iz rukava kojekakve dokaze o ženama koje su se borile za sve nas, koje su ostale zapamćene po djelima, koje i poslije smrti žive i živjet će vječno među nama, a oni, a ružniji spol, se grezo smješkao, lokajući pivu za pivom, drkajući po daljinskom upravljaču, nadajući se da će naletjet na neki svježi pornić na televiziji i onda onako cinično nam pokazati, za što su žene rođene, tj. stvorene, da šire noge, dižu guzu, a pravo glasa imaju samo dok i kad stenju.
Iako sam budilicu namjestila čak i pola sata ranije nego što sam se uopće trebala ustati, nisam je čula. Kad sam odlijepila kapke bilo je prekasno i za tuširanje i za neko posebno sređivanje. Vani sam izletjela cijela u crvenom i nekako sam odudarala ne samo od nevinih civila koji su grabili ulicu hodajući tik uz mene, već sam odudarala od svega, jer bio je tmuran kišovit dan, sivilo je pokrilo ne samo nebo, već i ulice, kuće, pa tako zavilo i ljude, koji su se savršeno uklopili i nisu odskakali iz tog crno – bijelog svijeta, kao ja s tim crvenilom.
Nabacila sam slatki smiješak na lice i sigurnim, brzim, crvenim korakom hodala prema autobusnoj stanici. Sva sreća da sam imala naočale koje mi pokrivaju pola lica, pa se nisu vidjele natečene oči. Na stanici sam popravila frizuru, uljepšala lice i usne s malo šminke, naravno crvene, pa kad je bal nek je maskenbal. I čekam, čekam, pa čekam, a autobusa ni za pomirisat. Pa to je nemoguće. Zar ću bit pegula cijelog dana?!? Tko čeka taj i dočeka, malo sutra, morala sam poduzeti nešto, a što drugo nego dignut taj jebeni palac u zrak i u sebi molit da me netko normalan skupi, bez neke veće priče, u udobnom sjedalu da se smjestim i opustim od glave do pete, osjećajući da sam u sigurnim rukama, koje znaju upravljat tj. koje znaju koliko njihov limeni ljubimac može postići, dati na cesti.
Dvojica se zaustavljaju, s novim citroenom C3 u crvenoj boji, suvozač otvara prozor i kaže da upadam ni ne pitajući me dokle idem. Što mi je bilo nekako ponižavajuće, ali nisam imala nekog izbora, pa sam ga bez razmišljanja i poslušala. Sjednem na zadnje sjedalo, na mekano sjedalo. Poželjeh sklopiti oči, jer uspavao me miris svježeg auta, a i mjuza je bila opuštajuća, vjerojatno bi me njih dvojica i pustili da odrijemam, da ja nisam prozborila riječ, dvije. Za početak im prvo objasnim dokle idem, kako kasnim na posao, da nije neka priša, da ne moraju žuriti, jer ima debila po cestama…
Nije mi dugo trebalo da shvatim da su njih dvojica u nekom rodu, jer dosta toga su imali sličnog i u fizičkom izgledu, i u mentalnom sklopu. Disali su kao jedno biće. Pohvalila sam njihovog limenog ljubimca i usput im dobacila da je to ženski auto i odmah pregrizla jezik, jer nije mi trebao nastavak na ono sinoć. No, ova dvojica nisu baš trgnula na to što sam rekla, možda je ipak prerano za takvu raspravu. Primijetih kako obojica ne skidaju pogled s mene, a moje oči zalijepile su se na vozačev pogled u retrovizoru. Vozač je bio stariji, iskusniji, koliko za volanom toliko i s ženama, jer više je pričao, šarmirao, dok je dosta mlađi suvozač non – stop okretao glavu prema meni, gledajući me preko naslona za glavu, puštajući samo zvuk osmjeha kojeg nije skidao s lica, na što ga je vozač nekoliko puta opomenuo, ozbiljnim glasom da se ne okreće.
Brzopleti zaključak, otac i sin!
U jednom trenutku primijetih kako otac jezikom oblizuje vanjski rub usana, gledajući prema meni, oštrim, a opet nekako blagim pogledom. Postajali su napeti ti njegovi pogledi, primijetio je kako ga promatram, analiziram, pa je nervozno treptao očima, još nervoznije grickao donju usnicu, očito nije bio svjestan koliko me to njegovo ponašanje zapravo pali. Jedva sam čekala izaći iz auta, uhvatiti malo zraka, umiti se hladno vodom, popiti prve gutljaje crne kave. Počinjem mrziti samu sebe, što si uopće dozvoljavam da me obični prolaznik u jednom danu, u jednom dahu može toliko napaliti.
Toliko sam se zanijela, da nisam ni primijetila da smo skrenuli s puta, da smo u nekoj sporednoj ulici, zaustavili se ispred niza trgovina, točno ispred salona namještaja. Bila sam zbunjena i ljuta, no, objasnili su mi da na kratko moraju tu svratiti do nekog prijatelja i da im je to bilo usput, da se ne ljutim da će brzo krenuti prema gradu. Okej! I tako kasnim. Sat kašnjenja manje ili više, u čemu je razlika?!? Neću se nervirati, ako je to najgore što mi se može dogoditi. Obojica su krenula prema ulazu salona. No, otac se zaustavio na vratima, nešto rekao sinu, minut – dvije su raspravljali, sin je ušao u salon, a se otac uputio prema autu. Naslonio se na haubu, meni okrenut leđima, zapalio cigaretu i tako mirno stajao. Mislila sam se da li da izađem, da mu se pridružim, da ne budem sama ja, da ne bude sam on. Odustala sam, ostala sam sjediti u autu. Čemu uopće započeti neko upoznavanje u danu koji baš i nije započeo kako treba. Zatvorenih očiju sam tako sjedila nekoliko minuta, kad sam čula otvaranje vrata auta, odjednom se ukočila, jer otac je već sjedio pokraj mene.
Zašto ne?!? Prihvatila sam njegove dodire. Naslonio je desnu ruku na moje prekrižene noge, lagano je stiskao moju glatku kožu. Nasmiješila sam mu se i tako odobrila njegovu namjeru da me zavede, da mu se prepustim tog jutra. Nisam htjela pričati, iako mi je u više navrata ispred očiju zabljesnuo njegov vjenčani prsten. Ljubio se tako nježno, iako sam ja htjela divlje. Htjela sam mu dati ono što nema svakog dana. Spustio je svoju glavu na moje grudi, podigao mi je majicu, otkrio moj trbuh, poljubio moj pupak. Ovaj muškarac zna kako se žena skida, sav višak odjeće koji nam je smetao, s mene, skinuo je jednom rukom, dok mu je druga bila u mojim ustima. Čučala sam mu prst po prst, lizala cijeli dlan, grickala kožicu između prstiju. Stavila sam svoje ruke u njegove hlače. Bio je spreman. Bio je mokar. Izbacivao je iz tvrdog kurca sokove van. Spustila sam glavu i primila ga usnama. Dva liza, dva kruga mog jezika preko njegovog glavića, dva usisa i isisa i on je već bio gotov. Zaklela bi se da je sve skupa trajalo minut i 36 sek., da usudit ću se pogodit i potrošene sekunde, dok sam mu ga pušila, ako se to uopće može nazvati pušenjem, jer samo sam ga naslonila na svoje usne, i on je već svršio. Svršio je po mojoj ruci, po svom trbuhu, po košulji, i sve se to cijedilo među njegovim nogama, po crnom sjedalu novog automobila.
I da sam zahtijevala da on mene zadovolji, da sam mu i platila, mislim da ne bi ništa dobila, jer bio je toliko ljut na tu fleku na sjedalu, fleku koju je luđački brisao s nekom polu-mokrom jelenskom kožicom, fleku koja je iz minute u minutu postajala sve bjelja i kao da se uduplala. Za inat mu nisam htjela pomoći, iako sam u svojoj torbi imala nekakvo sredstvo s kojim bi sigurna sam otklonila ili barem zamaskirala tu jebenu fleku.
Odustao je do čišćenja, ponovno sjeo na haubu i zapalio cigaretu, još uvijek nervozan popravljao je odjeću na sebi, često rukom prelazeći po kosi, kao da mu je svršavanje poremetilo frizuru. Da, nisu me lagali, sin se nije dugo zadržao u salonu. Kad je ugledao oca, primijetio je promjenu raspoloženja. Pošto su sjeli u auto, sin je osjetio i neki novi miris i na brzinu zaključio, kako se osjeća da je napokon žena sjela u novi auto, kaže osjeća se miris žene. Htjela sam mu detaljnije objasniti, reći mu da je to jebački miris, ali čemu. Neka sam uči. S ocem nisam uspjela uspostaviti kontakt preko retrovizora. Izbjegavao je moj pogled. Čak je i na gasu bio divlji. A sina je samo još jednom upozorio, strogo, misleći baš tako: «Ne okreći se sine!»
 
NASTAVIT ĆE SE…    

jesi li ovo bila inspirirana lektirom? :))