Ne zelim pricati o smislu

U jednom trenutku koji se razdvojio u dva, a zatim se razgranao u sve vise njih, kao u neko drvo izraslo iz korijena, na svojim granama opernatilo i odletjele ptice na jug bas onda kad je lisce popadalo. Na jugu se moglo vidjeti nova zvijezdja, no nova su bila samo covjeku koji ih dotad nije vidio, jer ona su oduvijek bila vidljiva ondje, na jugu. Mozda to dakle izgleda poput putovanja po globusu ljudske svijesti: sve je vec ondje, no katkad otputujemo drugdje, ondje gdje jos nismo bili i vidimo sto to sve vec stoji ondje, za nas, da otkrijemo...?!
Na taj nacin kao da se vanjsko putovanje pretvara u unutrasnje, a ono unutrasnje opravdava vanjsko. Globus ljudske svijesti jednako je cjelovit tek iz ukupnosti pogleda svih ljudi na Zemlji. Pa vjerojatno cak ni tada - ostaje uvijek tih samotnih podrucja, za putnike.
Kao da svatko, po rodjenju istrgnut iz savrsene Jednote, ostatak zivota trazi taj idealni pogled, kojim tek bi se osjetio cjelovit. Svatko _za sebe_ trazi to idealno mjesto, a zbroj, suma tih pogleda zapravo cini to sto svijet tada i jest.
Svijet nije najbolji moguci svijet jer svatko gleda najbolje za sebe, a ne za Svijet (zajednicu).
(I, napokon, zajednicu svijeta ne cine samo ljudi.)