pisati pisma, pričati priče

Toliko toga u mom svijetu pripada tebi. Snijeg, na primjer. Tvoj je u mjeri da ga se počinjem plašiti. Što ako me uhvati tvojim rukama, onako kako si ga razgrtao dok sam te, odmrznuta i gola, promatrala s prozora?
I kiša je tvoja. Po njoj uvijek znam kako plačeš, a nedaš se, toj vodi koju razbijaš u kapljice, gaziš svom težinom, zaboravljajući koliko ti je ostaje u kosi. I oči su ti od kiše, dragi, ne pomaže djetinjstvo u kojem "muškarci ne plaču".
Čak su i cipele na visoku petu tvoje. Moje su bile, ali uselio si se u njih u trenutku nepažnje, dok sam ih odbacivala kao što sam odbacila oprez i nezavisnost. Što je to u mojim cipelama s visokom petom, pa ne izlaziš iz njih?
I moje su knjige tvoje. I ona s pogrešno izgovorenim naslovom, ah, trebala sam prešutjeti to pogrešno, kao što sam puno toga trebala prešutjeti. Pravila sam se jača od sebe, pa nisam vidjela koliko si ti od sebe - slabiji.
Dosta je ove inventure, rastužuje me. Sve što je tvoje, rado bih ti vratila. Ali, kako bih onda dalje, kad mi ni more nije ostalo?
Jedino zbog čega vrijedi popisati što je tvoje, a što moje - kamenčići su boli po džepovima. Možda ih netko ukrade i od tebe i od mene, iako sam već izgubila nadu u tuđi lopovluk.
Jer samo ti i ja smo tako vješti lopovi. Potkradamo, svatko sebe i još - onog drugog. Kad bi se bol mogla unovčiti, dragi, ne bi nam vjerovali koliko smo bogati.
Ali, ionako nam ništa ne vjeruju. Vjera nije na našem popisu. Ni sigurnost. Samo žuti, crveni, bijeli, crni, šareni i još tko zna kakvi - kamenčići.

Jako lijepo. Stavi kamenčiće u staklenku, na vidno mjesto. S vremenom će, dok ih budeš gledala bol isčeznuti...

brrr...

Nedostaju plavi poput neba i zeleni kao trava pod snijegom :-)).

Dodajem golublje sivi izdanak stijene s Velebita, sad tek odlomljen komad vječnosti na mom prozoru...

da zgodno. i lijepo pises...