Ne zelim pricati o smislu

 
I sad, gledajuci ovo sto pisem jasno je, napisano je ionako vec vise puta tako. A naprijed gledajuc i pogledavajuc, nisam ni mislio da cu puno nesto drugo ionako pisati. Gledajuc naprijed opet je bio zid i ti pored njega jadna razbijene glave od udaraca bez ucinka. A dovoljno je bilo zamisliti da ga nema.
Zid je zid straha: Sto je s druge strane? I da, s druge strane je opasno. Tamo je sjajniji zivot. Tamo nestaju mogucnosti. Jer se ostvaruju. Mozda ni taj zid nije zid, vec je provalija. Most je, kao i obicno, razgovor. Kako li samo lako zaboravljamo na provjereno prokusane nacine i jednostavna rjesenja prelaska iz sna u javu. Da, kao i obicno, pitanje je koliko cemo prijeci, iz dosadasnjeg vidis, uvijek se u nekom trenutku okrenemo sigurnosti natrag, pomislimo, nije u redu, ovdje nam je fino, ne pozelimo toliko prijeci da se ne bi mogli vratiti sigurno na svoju obalu. Odstupnicu smo do sad uvijek i redovito ljubomorno cuvali. No to ne znaci da nema nacina. Nacin je tu, poznat. Od papirica k razgovoru. I to je poznat korak.
E, al onda ne gledati natrag, kao povratak u sigurnost onog iza. To bi bio onaj neprijedjeni, kao rusenje mostova, nakon sto krenes.