Ne zelim pricati o smislu

 
Odlucio sam, dakle, kako rekoh: dozvati tvoju sliku u svoje misli. Zasad sam dozvao samo tu odluku i gledao sam te negdje izvan svojih misli u kojima te nisam razaznavao, tim je dakako sve uvijek bilo teze, ali nedvojbeno se moglo nazvati i zabavnije, vrijeme je neumitno prolazilo, a mi se nismo pomicali. Odlucio sam dakle, dozvati te u svoje misli, no nisam. Umjesto toga vikao bih na tebe. Evo, ovako bas, kako sad sam to cinio, vikao sam ti da:'Zelim ti dati jedan VELIKI "Pa sto onda?!" ', ne shvacajuci da on nije u tvom rijecniku, zamislio bih ti ustasca sto bi ih zelio. vidjeti kako pjevuse taj veliki "Pa sto onda?!" Jedan razgranati, ljupki i sareni pljuc pored cipelice, no znao sam da je to protivno Prirodi samoj i dakako, to bi zasigurno bilo naglavce i naopako, pa ni sam ne bih vise bio siguran da ti ga uistinu i zelim ponuditi, ili, sto je jos gore, pozeljeti da cinis tako nesto, protivno prirodi nje sto sam ju tako volio, tako nemocnoj da prekoraci ono sto je razlucivanje sumnje od straha, iskustva od nepovjerenja.
Ipak, mislio sam kako je taj moj "Pa sto onda?!" nesto sto bih ti usadio poput daha poljupcem u grudi, poljupcem sanjanim toliko puta da se papir vec istrosio, ali ne i usne, barem ne od onih, nasih.