eye against eye

pokucala je na vrata jedva čujno. nikad nije radila buku i nagle pokrete. nije se voljela isticati i privlačiti pažnju...
u istoj polaganoj maniri sam došao do vrata i pustio je unutra. činilo mi se kao da ne dotiče pod koliko joj je korak lagan. bila je u svojoj crnoj svečanoj opravi. visoka i vitka.
stala je nasred sobe, a ja sam se samo u sebi pitao čime bih je mogao ponuditi. što bi bilo prigodno? da li je išta prigodno?
prošlo je samo nekoliko trenutaka, a imao sam dojam kao da smo već eonima zarobljeni u tom vremenu na tako malom prostoru. kao da je to jedino tlo u zbilji, a oko nas - ništa. ni prostor ni vrijeme. samo ona i ja.
napokon sam podigao pogled prema njoj. još uvijek je šutjela. pogled joj je bio nedefiniran. pokušao sam u njemu vidjeti sebe kao klinca, vidjeti sebe u naponu snage, u najboljim izdanjima, u najljepšim trenucima... nisam vidio ništa, ali osjećali smo isto.... ravnodušnost prema neizbježnom.

"tako, znači... mrtav sam?"

samo je kimnula glavom...

i'll be back...

(ti si vec treci koji sanja smrt. il pise o njoj. stogod. personificiranoj. nnda.)

Kakve sam sreće meni bi smrt bila stari smrdljivi patuljasti grbavac smrdljivog zadaha sa škembom do poda koji bi reko sad ćeš bit ko ja

Žvaka, stari... to b' te bilo spasilo, ba! ;)

coelho, sta se tebi dogadja? drma te meteorologija il sta?

A gazda stvarno gecrk.. Alo!